Ali šta će ljudi mislit??!!!

Mnogima od nas je ovo pitanje donijelo toliko muke. A sve zbog jednog jednostavnog nesporazuma.  

Sve naravno opet kreće od izvana-prema-unutra zablude. Ideje da je ono što osjećamo tamo vani – ono što se zbiva, naše okolnosti. I iz te ideje naravno da se čini važno što će netko o nama misliti. 

Posredno, ono što netko misli će utjecati na to kako se prema nama ponaša i što čini. U situaciji kad npr. netko odlučuje o tome hoćemo li dobiti određeni posao ili nećemo ili npr. kad nam se netko sviđa, o mišljenju te osobe ovisi to da li će ona željeti nastaviti kontakt s nama, tj. hoćemo li dobiti posao ili ne… takvih primjera ima puno. U takvim situacijama čini se da će razvoj događaja u ovom ili onom smijeru stvoriti našu sreću, mir, ispunjenost ili s druge strane tugu, jad i patnju. Što je zabluda. Izvana-prema-unutra zabluda.

Međutim, ako u podsvjesti imamo program koji stvara to da marimo za to što će drugi ljudi o nama misliti, on obično radi puno veći dio vremena od samo povremenih iznimnih situacija, kod mnogih je i 100% vremena aktivan u pozadini. A to znači da nam je čak i u situacijama u kojima razvoj događaja ne ovisi o nečijem mišljenju, dakle neposredno, stalo do nečijeg mišljenja o nama. 

Zašto?

Zato što opet pod utjecajem izvana-prema-unutra zablude vjerujemo da naše unutarnje stanje, tj. to kako se mi u nekom trenutku osjećamo ovisi o tome ima li dotična osoba ili više osoba o nama dobro ili loše mišljenje. Dakle, pretpostavka je da ako osoba o nama ima dobro mišljenje osjećat ćemo se dobro, a ako ima loše mišljenje osjećat ćemo se loše. Ako samo malo pomnije promotrite što se zapravo dešava, uvidjet ćete koliko je ova pretpostavka daleko od istine. 

Ono što diktira time kako se mi osjećamo uopće nije nečije mišljenje. Taj faktor je jedan korak bliže nama. Taj faktor je – koliko marimo za nečije mišljenje. Onoliko koliko marimo za mišljenje, tj. sliku drugih ljudi o nama samima, u toj mjeri ćemo se u tom aspektu osjećati loše, kakvo god oni mišljenje imali, dobro ili loše. 

A ono što nas istinski oslobađa je ne marenje za to što će netko misliti. Onoliko koliko nas nije briga, u toj mjeri se osjećamo slobodno – dobro. 

Tj., da zorno prikažemo sve opcije:

Mehanizam kojim nas um drži u “marenju” je upravo ideja da osjećamo ono što će netko misliti i da je to ono što nam je bitno. U onoj mjeri u kojoj uvidimo, prepoznamo ovaj mehanizam, u toj mjeri od ovog programa i težine koju on stvara postajemo slobodni.