…Međutim, stvarnost ima drugačiju, takoreći čarobniju prirodu. Ona postaje ono što mi od nje stvorimo. I tu dolazimo do toga da u pitanje dovedemo sami pojam stvarnosti. Ona više nalikuje na Rorschachovu mrlju nego na klasičnu slikariju. Ona u našem iskustvu postaje ono što svojim mislima iz nje stvorimo. Rorschachova mrlja nije već unaprijed striktno i jednoznačno definiran određeni prizor. Kod nje ništa nije jednoznačno definirano. Ona je podloga za beskonačni broj mogućnosti. Sadrži potencijal za sve te mogućnosti, ali sama ne definira ni jednu od njih…
Kao pojedinci i kao civilizacija, konstantno, kontinuirano, u umu vrtimo jednu temeljnu krivu pretpostavku o našem iskustvu, o tome što je što i što je zapravo stvarnost. I upravo zbog ove krive pretpostavke postoji praktički sva disharmonija u našim životima, kao pojedinaca i kao civilizacije…
Možete li se prepoznati u ovom momentu? U trenutku osjetite iskrenu privlačnost prema nečemu – nekoj stvari, nekom iskustvu, nečemu što biste mogli kupiti, “uzeti”, ali ipak to ne napravite. Kao razlog, racionalni um će vrlo lako nešto smisliti, npr. preskupo je, ne mogu si to priuštiti, to mi ne treba, bilo bi neodgovorno, ako kupim to moglo bi mi usfaliti za nešto drugo…
…Osjećala sam se kao netko tko je nosio vreću cementa na leđima, i odjednom te vreće više nema… nema misli, borbe, knjiga, seminara, koji bi davali uputstvo za upotrebu, gdje sa vrećom, koji trenutak je najbolji za odbacit je, koje mjesto itd… vreće jednostvano VIŠE NEMA. Nema više normabela, suza i kukanja prijateljima…
…Već nakon prvog razgovora sam osjetila da se nešto iz korijena počelo mjenjati. Nisam mogla tom osjećaju dati nikakvo ime ni definiciju, on je bio prisutan i samo je rastao u meni iz dana u dan sve više. Sa svakim razgovorom ja sam sve više osjećala slobodu, mir, sreću, apsolutno prihvaćanje. Koje olakšanje. Ponovno rođenje. Svaki dan moji uvidi su sve jači i dublji. Jednostavno sam našla ono nešto za čim sam tragala godinama…
