…Osjećala sam se kao netko tko je nosio vreću cementa na leđima, i odjednom te vreće više nema… nema misli, borbe, knjiga, seminara, koji bi davali uputstvo za upotrebu, gdje sa vrećom, koji trenutak je najbolji za odbacit je, koje mjesto itd… vreće jednostvano VIŠE NEMA. Nema više normabela, suza i kukanja prijateljima…
…Već nakon prvog razgovora sam osjetila da se nešto iz korijena počelo mjenjati. Nisam mogla tom osjećaju dati nikakvo ime ni definiciju, on je bio prisutan i samo je rastao u meni iz dana u dan sve više. Sa svakim razgovorom ja sam sve više osjećala slobodu, mir, sreću, apsolutno prihvaćanje. Koje olakšanje. Ponovno rođenje. Svaki dan moji uvidi su sve jači i dublji. Jednostavno sam našla ono nešto za čim sam tragala godinama…
Primijetite, postoji li u vama glas koji uvijek hoće da nešto bude nekako. Uvijek hoće da nešto bude po njegovom. Taj glas će se često toliko dobro kamuflirati da vi nećete ni primijetiti da je to glas u vama nego će se činiti da bi stvari same po sebi “trebale” biti ili da je poželjno da budu onakve kakve ste vi zamislili da trebaju biti. Npr., želite veću plaću ili općenito više novaca u svom životu, želite romantičnu vezu, želite da ste sami sa sobom bolje…
Zamislite jednu široku rijeku, nabujalu, punu, odlučnu, kako jednostavno teče. Mirne površine, ne pita nikoga, ne ovisi o nikome, s nikim i ničim nije u sukobu, ono što joj se nađe na putu uklopi u svoj tok. Lijevo, desno, iz zavoja u zavoj. Ta rijeka je dublji tok našeg života…
Jedna od glavnih prepreka tome da se desi nešto što želiš je tvoje inzistiranje na tome da znaš, smisliš ili dokučiš kako će se to desiti. Uvijek ostavi mjesta za Misteriju.
I sve je postajalo jasnije, počela sam shvaćati dublji životni smisao. Od fokusiranosti na probleme slika se počela širiti, počela sam sagledavati stvari izvan okvira. Osjećala sam da se životna magla raspršava u kristalnu i jasnu sliku…
