…Osjećala sam se kao netko tko je nosio vreću cementa na leđima, i odjednom te vreće više nema… nema misli, borbe, knjiga, seminara, koji bi davali uputstvo za upotrebu, gdje sa vrećom, koji trenutak je najbolji za odbacit je, koje mjesto itd… vreće jednostvano VIŠE NEMA. Nema više normabela, suza i kukanja prijateljima…
…Već nakon prvog razgovora sam osjetila da se nešto iz korijena počelo mjenjati. Nisam mogla tom osjećaju dati nikakvo ime ni definiciju, on je bio prisutan i samo je rastao u meni iz dana u dan sve više. Sa svakim razgovorom ja sam sve više osjećala slobodu, mir, sreću, apsolutno prihvaćanje. Koje olakšanje. Ponovno rođenje. Svaki dan moji uvidi su sve jači i dublji. Jednostavno sam našla ono nešto za čim sam tragala godinama…
Odmah na početku, još dok je Darko objašnjavao kako i šta se “radi”, obuzeo me osjećaj mira koji se produbljivao sve više i više. Kako je taj osjećaj bio jači, to me je manje bilo briga za sve priče uma, sve što bi trebao uraditi, biti, postati, postići…
U momentu kada sam izgubljena u logistici života, materijalnom svijetu, obavezama i novcu, velikoj firmi i zarađivanju istih, odgovornosti i svoji tituli, brizi, strahovima, osjećajima nedostatnosti u svakom pogledu, stigao je Darko. Stigao kao poslan odgovor na pitanje zar je to to?…
Uobičajen i normalan, svakodnevni život prekinut je jednom iznenadnom i neugodnom tjelesnom reakcijom u vidu ubrzanog otkucaja srca praćenog snažnom vrtoglavicom i nedostatkom zraka, a u sljedećim danima i povremenim iznenadnim povišenim vrijednostima tlaka, konstantnim ubrzanim radom srca i sve češćim i jačim nemirom i nesanicama…
