…Osjećala sam se kao netko tko je nosio vreću cementa na leđima, i odjednom te vreće više nema… nema misli, borbe, knjiga, seminara, koji bi davali uputstvo za upotrebu, gdje sa vrećom, koji trenutak je najbolji za odbacit je, koje mjesto itd… vreće jednostvano VIŠE NEMA. Nema više normabela, suza i kukanja prijateljima…
…Već nakon prvog razgovora sam osjetila da se nešto iz korijena počelo mjenjati. Nisam mogla tom osjećaju dati nikakvo ime ni definiciju, on je bio prisutan i samo je rastao u meni iz dana u dan sve više. Sa svakim razgovorom ja sam sve više osjećala slobodu, mir, sreću, apsolutno prihvaćanje. Koje olakšanje. Ponovno rođenje. Svaki dan moji uvidi su sve jači i dublji. Jednostavno sam našla ono nešto za čim sam tragala godinama…
Odmah na početku, još dok je Darko objašnjavao kako i šta se “radi”, obuzeo me osjećaj mira koji se produbljivao sve više i više. Kako je taj osjećaj bio jači, to me je manje bilo briga za sve priče uma, sve što bi trebao uraditi, biti, postati, postići…
U momentu kada sam izgubljena u logistici života, materijalnom svijetu, obavezama i novcu, velikoj firmi i zarađivanju istih, odgovornosti i svoji tituli, brizi, strahovima, osjećajima nedostatnosti u svakom pogledu, stigao je Darko. Stigao kao poslan odgovor na pitanje zar je to to?…
…Pet dana u Gorskom Kotaru u bajkovitom okruženju netaknute prirode s 9 potpunih stranaca pretvorilo se u neopisivo i nezaboravno iskustvo. Ljepota jednostavnosti, bivanja, osjećaja da ne moram ništa i da mogu sve…
Umjesto da radim na rješavanju problema, da dam još malo više od sebe, da budem dosljednija u praksi i primjeni znanja, uz Darka mi se dogodila spoznaja da problema uopće nema! Nema besparice, nema nemanja, nema nedovoljnosti, nedostojnosti, nemoći.. Sve je to kolektivna iluzija u koju smo uronjeni i koja živi u našim umovima, jedna obična laž u koju smo povjerovali…
