Claire Weekes: Plutati kroz anksioznost

Dragi čitatelji!

Uvijek mi je drago kad naiđem na pojedince koji se u moru pristupa i konvencionalnih psiholoških, psihijatrijskih i sličnih metoda (koje u korijenu imaju temeljno nerazumijevanje istine) ističu po tome što ljudima pomažu iz istinskog razumijevanja toga kako mehanizmi ljudske psihe funkcioniraju. Danas sam naišao na trag jedne takve osobe koja nije više živa, ali očito je dal svoj doprinos razumijevanju psihe. Ime joj je dr. Claire Weekes, bavila se liječenjem anksioznosti i u nastavku možete pročitati kratki prevedeni članak o njenom pristupu.

Claire Weekes

bila

je australska liječnica svjetski poznata po svojoj sposobnosti da pomaže ljudima s anksioznim poremećajima te po svojim knjigama na istu temu.

Centralna tema njene metode bila je plutanje kroz anksioznost. Što je Claire Weekes pod time mislila? Evo kako ja to shvaćam.

Kako plivate?

Komplicirano je. Morate koordinirati pokrete svojih ruku, nogu i glave da se krećete kroz vodu. Također, morate disati bez da udahnete veliku količinu vode. I morate se nastaviti kretati u zamišljenom smjeru, čak i kad vam voda ulazi u oči.

Za većinu ljudi potrebno je puno vježbe da bi naučili plivati zato što ima toliko faktora koje je potrebno povezati i toliko različitih pokreta za savladati.

A kako plutate?

Ne trebate zaista učiti plutati. Komad drveta može plutati, a tako može i osoba. Ono što možda morate naučiti je da ne stajete sami sebi na put, tj. kako jednostavno pustiti da se plutanje desi.

Komad drveta ne mora to učiniti, ostvariti, on jednostavno pluta, dok god se nalazi u vodi. I ljudi plutaju, ako samo “legnu” na vodu.

Ali ljudi, za razliku od komada drveta, često imaju problem s puštanjem i povjerenjem u prirodnu sposobnost svog tijela da pluta. Njihovo nepovjerenje i strah će ih voditi prema tome da nešto “čine” da bi pokušali ostati na površini.

To nije plutanje, to je tonjenje! Da biste naučili nekoga da pluta, možda bi im morali dati nekoliko instrukcija – lezi, pusti glavu u vodu, ispruži ruke i noge, budi miran – ali najvažniji dio “tehnike” plutanja je… ne čini ništa, pusti se i pusti da vrijeme prolazi.

Plutanje nasuprot plivanju

Kad mi anksiozni klijenti dođu da im pomognem s njihovom anksioznošću, oni obično očekuju da ću im ponuditi pomoć tipa nekog oblika plivanja: mnoge specifične načine nošenja s anksioznošću i mnoge tehnike da ih održavaju “na površini”.

Ali ono što zaista trebaju je nešto što je bliže pomoći tipa plutanja. Oni trebaju naučiti pustiti umjesto učiniti da se nešto desi ili spriječiti nešto od dešavanja. To je najsigurniji put oslobođenju od anksioznosti.

Što je Claire Weekes mislila pod “plutanjem”?

Prvo i najvažnije, mislila je dočarati nešto suprotno od borbe. Put povratka unutarnjem miru ide paralelno sa senzacijama anksioznosti i panike, umjesto da im se odupire.

Opisala je plutanje kao “umijeće neaktivnosti” i rekla da to znači:

prestati se grčevito držati za sebe, pokušavati kontrolirati svoj strah, pokušavati nešto s tim napraviti te se istovremeno podvrgnuti konstantnom promatranju.

Tu poruku je teško prenijeti. I ona je to, naravno znala te napisala:

Prosječna osoba, napeta od borbe ima duboki otpor prema… puštanju. Ona u svojoj nejasnoći misli da ako to učini, izgubit će kontrolu nad zadnjim ostacima svoje snage volje i njena kuća od karata će se srušiti.

Claire Weekes znala je da je to trik

Otpor koji Claire Weekees spominje je posljedica “paničnog trika”. To je ideja da se osoba jedva drži u jednom komadu i da ako makar i mrvicu popusti stisak, raspast će se. Međutim, upravo je njena borba da zadrži stisak ono što održava anksioznost.

Ono što mi se najviše sviđa kod ideje plutanja je da izbjegava dvije česte zabune o prevazilaženju anksioznosti. Prva je ideja da se protiv anksioznosti trebate boriti i pobijediti. I druga, povezana s prvom je da se trebate naoružati svim vrstama tehnika i predmeta da bi se suprotstavili i suočili s anksioznošću.

U stvarnosti, mnogo bolje ćete napredovati kad se pustite da plutate kroz anksioznost, ne stremeći da bilo što prevaziđete, ne boreći se kroz upotrebu tehnika već jednostavno dopuštajući senzacijama da s vremenom prođu same.

Najbolja vrsta pomoći, po mom mišljenju je “plutajuća” vrsta. To je pomoć koja vam asistira u otkrivanju vlastitih prirodnih sposobnosti da se nosite s bilo čime što dođe, umjesto da vas oboružava protiv potencijalne nevolje.

🙂