Iskustvo susreta s razumijevanjem

Pišem ono što mi dođe. To si me ti naučio. Ne hvatam samo nefokusirani tijek misli već frekvenciju onog što osjećam naspram razumijevanja Tri principa. Ne sjećam se kad sam i uopće jesam li ikada više nakon tečaja imala onaj poznati grč u želucu. U životu je bilo i lijepih i šugavih trenutaka (a i malo dužih perioda istih), no nekako sam se, nakon spoznaja do kojih si me doveo, uvijek osjećala poput lista na vodi, uvijek iznad i uvijek se prepuštajući tome kako sada jest.

Sve bi se to moglo svesti na biciklizam: kotači se okreću, ideš dalje, nekad staneš i u drek, ali ideš dalje, uzbrdica, nizbrdica, vjetar u kosi koji suši znoj s lica, fokus uvijek na novim detaljima u vožnji, vožnja bez fokusa, kotači se okreću i ono što je gore, ili dolje, nikada ne ostaje tamo zauvijek.

Iako sam na prvu spoznaju bila strahovito ljuta što je sve ono čega sam se grčevito držala ispalo potpuno besmisleno (mislim na savršeno uhodanu borbu, kontrolu, analizu…), shvatila sam koliko je kaos u stvari lijep, koliki je blagoslov u besmislu i onog trena kad sam prestala tražiti značenje neke pojavnosti i secirati ju na komadiće, znala sam da sam razumjela: zaista si veliki talent za prenošenje ovog neiscrpnog znanja kroz Tri principa. Volim tvoju smirenost, humor, sarkazam, brutalnu isrenost, jednostavnost, genijalnost i iskreno se nadam da ćeš to svoje znanje prenositi još dugo, dugo.

Odličan je osjećaj znati da smo si okej baš takvi kakvi jesmo, da smo slobodni i lijepi, ponekad ružni i dosadni, često lijeni i narcisoidni perfekcionisti i da je to sve baš… super. A najviše me se dojmilo razumijevanje ne samog nedjelovanja i ne doživljavanja misli (pre)ozbiljno, već ona jasnoća koja nam pokazuje put, do koje dolazimo puštanjem – da sve bude baš onako kako jest. Tu jasnoću prepoznavala bih u svom glasnom hihotanju koje se moglo čuti sve češće, i tada bi se odjednom sve posložilo na svoje mjesto, a da ja s tim nisam imala (skoro) nikakve veze. Zakon. I zaista ti hvala.

Jasna Andres