Bernie Gillespie

Za vas koji

na prvu

niste uhvatili poruku, da malo pojasnimo. Dakle, što je pjesnikinja htjela reći? Premisa, kad ništa nije posebno odnosi se na stanje razumijevanja, jasnoće, bistrine, kad jasno vidimo da su okolnosti same po sebi neutralne, kao plastelin od kojeg možemo stvoriti što god nam dođe, nešto lijepo ili nešto ružno. Tad, ništa nije iz osobnog uma izdvojeno kao posebno, ne dešava se kategorizacija okolnosti na one koje nam donose sreću, mir, ispunjenje i sve ostalo i na one koje nam to ne donose. Tad ne vjerujemo u izvana-prema-unutra zabludu. Dakle od ničeg ništa ne očekujemo i istinski znamo da nas ništa neće ispuniti izvana. Tek tad s ovim uvidom, sve postaje posebno. Svaki trenutak je nevjerojatan, unikatan, intenzivan i dubok, bilo da radimo nešto za što smo prije mislili da nas usrećuje, bilo da radimo najobičniju dnevnu radnju poput pranja suđa, bilo da ne radimo apsolutno ništa. Uviđamo koliko je samo postojanje čudo samo po sebi. 

Za razliku od razumijevanja, način na koji većina (skoro svi) ljudi pod utjecajem izvana-prema-unutra zablude vidi stvari, tj, okolnosti je kategorizacija – na one koje su posebne, zanimljive, ispunjavajuće i na one koje su dosadne, obične, prazne… Ta kategorizacija isključivo je kreacija naših misli i nema veze sa samom stvarnošću. Ta kategorizacija na kraju dovodi do toga da – ništa nije posebno. Jer čim se više život svede na naganjanje onog što je posebno i izbjegavanje onog što je obično, tim je deblji sloj misli osobnog uma, poznatih nam koncepata i tim manje jasno vidimo nevjerojatnost, čudo i ljepotu svakog trenutka.