Svaka tehnika je, u idealnom slučaju, radnja za koju je nekome u nekom trenutku došlo da je napravi i poslije koje se u nekom aspektu osjećao bolje ili dobio novi uvid. I to u takvim spontanim trenucima može djelovati vrlo oslobađajuće ili osvještavajuće, u takvim slučajevima impuls dolazi iznutra. Međutim, dešava se da se takvi impulsi shvate kao nešto fiksno, ako se tehnike ili metode shvate kao recept, one nas mogu uloviti u zamku.

Tehnike, kako ih se danas shvaća, kao mentalna ili fizička radnja ili niz radnji koje bi nam trebale pomoći da se poslije njih osjećamo bolje, riješimo svoje probleme, promijenimo životne okolnosti… mogu doći iz velike zablude našeg uma.

Potreba za korištenjem, upražnjavanjem tehnika često dolazi iz nerazumijevanja i neprihvaćanja – iz osobnog uma. U tom slučaju, kad želimo tehnikom nešto riješiti znači da ne prihvaćamo stvari onakve kakve jesu, bilo to nešto u nama ili izvan nas. Želimo ili vjerujemo da bi nešto trebalo biti drugačije. Dakle krećemo iz iste zablude osobnog uma koja je i stvorila sve naše probleme pa tako i onaj koji pokušavamo riješiti. I naravno, to ne funkcionira, stvar se ne rješava. Dok pokušavamo riješiti “problem”, istovremeno ga nastavljamo stvarati.

Svaki pokušaj osobnog uma da nešto promijeni praktički redovito dolazi iz neprihvaćanja, tj. otpora prema onome što jest. I čim smo više u otporu, želja za promjenom postaje sve veća, a promjena je sve dalje od nas, sve smo dublje u problemu. Jedan jedini odgovor na sve je prihvaćanje. Da bi prihvatili ne služe nam tehnike, to nije pokušaj. To je jednostavno nešto što se desi u nama. Prihvaćanje ne možemo dohvatiti, izazvati jer ako krenemo s takvim odnosom prema njemu svodimo ga na pokušaj i opet kroz stražnja vrata ulazimo u isti začarani krug. Ali možemo jednostavno prihvatiti. I to sve ono što doživljavamo kao unutarnje – misli, emocije, fizičko stanje i sve ono što doživljavamo kao vanjsko – vanjski svijet.

S prihvaćanjem nestaje grčevita želja uma za promjenom i tada se promjena prirodno i lako sama od sebe desi. Svi mi u sebi imamo savršeni mehanizam koji, ako mu dopustimo, tj. ako odustanemo od želja i pokušaja uma, uspostavlja ravnotežu u nama na psihičkoj i fizičkoj razini – to je naše unutarnje urođeno zdravlje koje je uvijek tu za nas, čak i kad se čini da ga nema.

Stalna promjena je temeljna karakteristika ovog svijeta forme. A paradoks je da smo mi ti koji blokiraju prirodni tok – prirodnu promjenu upravo svojom željom i vezanošću za zamišljene posljedice promjene.

Svaka želja za promjenom svodi se na želju za unutarnjim mirom i dok god radimo tehnike da bi do toga došli, vjerujemo da to nije već ovdje i sada, u nama. Dok ne otpustimo to vjerovanje, ne osjećamo unutarnji mir, ono cijelo vrijeme kreira naš doživljaj u kojem mir ostaje samo koncept u budućnosti, nakon odrađene tehnike ili godina rada na sebi.

You cannot find true happiness by doing anything. You can experience moments of happiness certainly. But to recognize you are that which is happiness, you must abandon all vehicles of escape. The end must be experienced. Every thing must be given up. To receive ultimate attainment, finally you must stop trying to get anything.

Ne možeš naći istinsku sreću nešto čineći. Definitivno možeš doživjeti trenutke sreće. Ali, da bi prepoznao da si sreća ti, moraš napustiti sva vozila bijega. Kraj mora biti doživljen. Sve mora biti predano. Da bi primio ultimativno “postignuće”, konačno moraš prestati pokušavati bilo što dobiti.”

Gangaji