Mehanizam napada panike i kako ih se osloboditi

Mehanizam napada panike je u svom temelju uvijek isti i samo njegovo razumijevanje, tj. razumijevanje toga što se zapravo iza kulisa dešava ima ključnu ulogu u oslobađanju od pojava napada panike. 

Tijekom napada panike imate osjećaj da ne znate što se dešava, da stvari izmiču kontroli, zato i nastaje panika. I vjerojatno vam nitko nikad na pravi način nije rekao kako da se postavite u tom trenutku, kad primijetite da cijela stvar kreće. 

Zbog načina na koji cijela civilizacija podsvjesno, a krivo, gleda na svijet i život, ono što smo povjerovali jest da se napadu panike u tom trenutku trebamo na ovaj ili onaj način, suprotstaviti. Naučili smo gledati na sve što vidimo kao “negativno” i što osjećamo kao neugodno kao na neprijatelja protiv kojeg se trebamo na ovaj ili onaj način boriti. I iz tog kuta gledanja, jedino što ima smisla jest zauzeti borbeni stav i pokušati poraziti neprijatelja. Međutim, napad panike nikad nećete poraziti, ne samo napad panike već niti jedno neugodno psihičko stanje. I čim se krenete boriti izgubili ste borbu. 

Jedino što možete jest propustiti ga. Na isti način kao što u nekim borilačkim vještinama koristite energiju protivnika kojom je na vas krenuo da ga propustite i da se iz svog vlastitog impulsa u trenutku nađe na podu. Možete se također sjetiti scene toreadora koji maše crvenom maramom i bika koji se svom silom zaletava u zid arene. Taj bik može biti vaš napad panike. 

Svi su vas oduvijek učili da u ovakvom trenutku nešto napravite. I dok god stvar na taj način pokušavate riješiti, u vašem umu će biti tisuću i jedna teorija o tome što je to što treba napraviti. Da se postavim ovako ili onako, da koristim ovu tehniku ili onu, da mislim ili ne mislim… i u takvom trenutku se obično nađete upravo s ovakvom bukom u glavi, jedan veliki dio koje je pokušaj uma da nađe rješenje i da se odupre napadu panike za koji osjećate da dolazi, tj. snažan osjećaj unutarnjeg otpora prema onome što osjećate i doživljavate. Upravo to pokušavanje i otpor su faktori koji dolijevaju ulje na vatru i vode vas u vrhunac napada panike. 

I upravo ova točka – točka A na grafu – u kojoj prepoznajete da napad panike dolazi, ali još nije došao vrhunac je ono na što ćemo se najviše osvrnuti u ovom članku. U toj točki vaše se misli počinju ubrzavati i množiti te je ona prekretnica iz koje možete krenuti na jednu ili drugu stranu – crveni ili zeleni graf. Površinu ispod grafova – crtkano – možete shvatiti kao količinu misli koju imate na umu u pojedinom slučaju, crveno – prvi slučaj, zeleno – drugi slučaj. Sad ćemo objasniti što je prvi, a što drugi slučaj.

U prvom slučaju – crvena linija, dešava se klasičan napad panike. U drugom slučaju – zelena linija – imate razumijevanje i postavljate se potpuno drugačije – do napada panike ne dolazi. 

Kako? Napad panike obično osjetite da dolazi prije nego dođe do vrhunca, tj. postoji krivulja vašeg osjećaja nelagode koja se na početku lagano, a onda sve naglije uspinje. U točki A, kad primijetite da napad panike dolazi, obično se dodatno “uspaničite” i uđete u stanje uma intenzivnog otpora nadolazećem napadu panike, tj.  onome kako se osjećate, trenutnom unutarnjem stanju. Pritom se roje nove i nove misli koje se granaju iz onih postojećih i dok kažete keks ste potpuno unezvijereni od panike, straha, nelagode, i pokušaja da iz cijele stvari pobjegnete. 

Prije točke A, ono što doživljavate je određena uobičajena količina misli na umu, uobičajena količina nelagode… Povećanje razine nelagode obično uzrokuje jedna ili nekoliko neugodnih misli koje same po sebi, dok na njih ne nadodamo dodatne misli nisu uopće strašne, a koje mogu, ali ne moraju doći paralelno s nekom vanjskom situacijom u vezi koje se ove neugodne misli obično javljaju. Bilo kako bilo, do točke A, stanje je “podnošljivo”, misli, koliko god bile nelagodne, nešto su s čim se možete nositi. Problem su misli koje se “nalijepe” na ove misli, misli o mislima. Misli o trenutnom iskustvu, trenutnom stanju. Ako pustimo da trenutno stanje bude kakvo jest, problema nema.

U prvom slučaju – crvena linija počinjete se boriti s nadolazećim osjećajem i borba vas zakopava sve dublje i dublje, generira se sve više i više misli. Ne dopuštate si da osjećate nelagodu već grčevito pokušavate pobjeći, čim jače pokušavate pobjeći, nelagoda je jača. I po crvenoj krivulji, nelagoda se pojačava dok ne dođe do vrhunca napada panike, sam napad traje koliko već traje i na kraju se nastavlja silazna krivulja po kojoj se lagano vraćate u svoje uobičajeno stanje.

Drugi slučaj je odnos prema pojavi napada panike, tj. prema vlastitoj unutarnjoj nelagodi iz razumijevanja Tri principa, tj. iz unutarnjeg razumijevanja prirode ljudskog iskustva. Pojednostavljeno rečeno, kad zaista znate da nelagoda, napad panike ili bilo koja vrsta neugodnog osjećaja nije ništa drugo nego vaše vlastite misli i da ono što vi zaista jeste njima nikad ne može biti ugroženo kao posljedica se neminovno mijenja vaš odnos prema vlastitom iskustvu pa tako i prema iskustvu napada panike. 

Dublji glas u vama odjednom sam zna i vidi da nema smisla boriti se i bježati od vlastite nelagode jer time stvari samo pogoršavamo već da je jedino što ima smisla i što vam kao intuitivni impuls prirodno počinje dolaziti i također za što odjednom uopće dobivate mogućnost jest da svojoj nelagodi dopustite da bude, da si dopustite da je osjetite, da dopustite da prođe kroz nas, što god um u tom trenutku govorio. Kako propuštamo emociju, tako istovremeno propuštamo i misli koje dolaze, jednostavno im dopustimo da nas obuzmu, bez suda i bez pokušaja kontrole. 

I suprotno onom što bi očekivali i što um kaže da će se desiti, da ćemo potonuti još dublje, ako se u točki A umjesto otpora i pokušaja bježanja desi propuštanje, dopuštanje nelagodi da vas u potpunosti obuzme, vaša nelagoda koja opstaje isključivo na vašem otporu, odjednom nema na čemu opstati. A to znači da se vaše unutarnje stanje nastavi mijenjati prema zelenoj krivulji, tj. iz točke A, nelagoda se na toj razini zadrži još neko vrijeme pa se počne rastvarati ili se pak odmah počne rastvarati i vi se vrlo brzo vratite u vaše bazično stanje. 

Točka A nije točka poslije koje nema povratka, ako ona i prođe, u bilo kojoj fazi napada panike, ako se prepustite unutarnjem stanju i dopustite da osjećate to što osjećate, koliko god neugodno bilo, vrlo skoro, stanje samo od sebe kreće prema rastvaranju. Mehanizam kroz koji se općenito samo od sebe dešava vraćanje u ravnotežu i koji djeluje čim osobni um odustane od pokušaja kontrole naziva se još i samo-ispravljajući mehanizam, više o tome uskoro…

Jedno osobno iskustvo promjene odnosa prema napadima panike možete pročitati ovdje.