U bazi našeg podsvjesnog psihološkog sklopa (ako tako nešto uopće postoji :)) stoji jedno uvjerenje. Naša pretpostavka, tj. odgovor na pitanje: Tko sam ja?
Pošto živimo kao ljudska bića u materijalnom svijetu (ili se bar tako čini :)), nameće se logični zaključak: Ja sam nešto. To je korjensko vjerovanje iz kojeg se grana bezbroj drugih. Prvo sljedeće bilo bi: Ja sam čovjek, ljudsko biće, a zatim beskonačno širok dijapazon naših identifikacija. Ja sam muž, ljubavnik, majka, žena, sin, kćer, profesor, znanstvenik, umjetnik, uspješan, sposoban, nesposoban, pametan, glup, pijanac, lijepa, ružna, zanimljiv, dosadan, dobar, pravedan, moralan, savjestan, sebičan, nesiguran, slab, jak… i tako unedogled.
A prava istina je duhovnog karaktera. Sve nabrojano uopće ne postoji. Dakle ni mi kao nešto uopće ne postojimo. Postoji samo ovaj trenutak u kojem iz praznine Izvora u svijest izranjaju najrazličitije misli. Pa tako i misli o tome tko sam i kakav/kakva sam.
Naš um inzistira na tome da mi budemo nešto, što god to bilo. A mi zapravo nismo ništa. Tj. Bolje bi bilo reći: Mi jesmo ništa.
Povezani članci
- Ništa nije stvarno. 🙂 Što pod time mislim? Doslovno, točno ono što piše. Pod pojmom stvarnost ili stvarno podrazumijevamo nešto što postoji i...
- Što su negativna emotivna stanja i kako se s njima nositi Svaka emocija je zapravo misao, ali ponekad nam to nije vidljivo – čini se da postoji sama po sebi ili...
- Mehanizam napada panike i kako ih se osloboditi Mehanizam napada panike je u svom temelju uvijek isti i samo njegovo razumijevanje, tj. razumijevanje toga što se zapravo iza...
- Svijet ti nije kriv Svi mi veliku većinu svog vremena u svom umu stvaramo priču o tome što je to što se zbiva, kakav...
