Mnogi ljudi misle, a svi mi katkad u to povjerujemo, da su krivac za naša negativna emocionalna stanja same naše misli. Međutim, da bolje razjasnimo što se tu zapravo zbiva. Postoji još jedan faktor.
Zamislite hipotetsku situaciju. Nalazimo se na poslu, u uredu. I nakon neuspjelog posla šef trojici svojih zaposlenika koji su bili zaduženi za odradu dotičnog posla, u naletu svojih vlastitih misli kaže da su glupi i nesposobni. Sva trojica dobila su istu informaciju: “Ja sam glup i nesposoban.” Međutim, jedan od njih, koji zna da to nije istina već da se ne njihovom krivicom jednostavno tako desilo da ovaj posao nije uspio, neće te riječi uzeti k srcu, neće u njih povjerovati, znat će da one nisu istina i neće osjetiti nikakvu negativnu emociju. Drugi od njih će povjerovati ovoj misli i kao posljedicu doživjeti krivnju i osjećaj manje vrijednosti koji mu može donijeti intenzivnu psihičku patnju. A treći će pak biti negdje između, doživjet će blagu negativnu emociju. Svi su imali istu misao, primili istu informaciju, samo je razlika u tome tko je u nju povjerovao, tko je povjerovao da je ona istina.
A što je zapravo istina prije nego u bilo što povjerujemo?
Sve misli koje nas na bilo koji način muče su zapravo izjavne rečenice, tvrdnje, iako nam se ponekad čini da nije tako jednostavno. Svaka tvrdnja u koju povjerujemo za nas stvara neku vrstu ograničenja.
Prije svake tvrdnje, svake osobne, jezične misli, postoji samo Postojanje. I doživljaj trenutka, bez ikakvog opisa i uobličavanja u koncepte, ona osnovna razina stvarnosti koju doživljavaju samo mala djeca i ponekad netko u trenutku dubokog uvida i slobode od koncepata.
Intenzitet našeg vjerovanja u neku tvrdnju je ono što određuje koliko će se nama neka misao činiti stvarna. U našem primjeru, intenzitet vjerovanja svakog od zaposlenika u tvrdnju da su glupi i nesposobni određuje njihov osobni doživljaj stvarnosti vlastite gluposti i nesposobnosti. A time, posljedično, i njihovu emociju i način njihovog reagiranja i djelovanja.
Drugim riječima, same misli nisu problem, da bi u našoj glavi problem nastao, mi u određenu misao moramo povjerovati.
Kroz razumijevanje Tri principa, tj. sve dublji uvid u to kako zaista stoje stvari, sve nam je jasnije da sve misli koje kad u njih povjerujemo u nama stvaraju negativnu emociju i grč u tijelu nisu istina i čim je dublja emocija, dalje su od istine, a sve one koje djeluju oslobađajuće ukazuju na pravu istinu. Istina je beskonačno divnija nego što mi mislimo. Uviđamo da su naše emocije neka vrsta indikatora toga koliko smo povjerovali u laž, u iluziju. I kad to znamo, kad i dođu negativne emocije, u pozadini znamo da to što naše misli trenutno tvrde nije istina, koliko god stvarno izgledalo.
Povezani članci
- Što su negativna emotivna stanja i kako se s njima nositi Svaka emocija je zapravo misao, ali ponekad nam to nije vidljivo – čini se da postoji sama po sebi ili...
- O rastvaranju mentalno emocionalnih obrazaca Što je mentalno emocionalni obrazac – to je program usađen u našu svijest ili podsvijest, sastavljen od određenih misli (vjerovanja...
- Svijet ti nije kriv Svi mi veliku većinu svog vremena u svom umu stvaramo priču o tome što je to što se zbiva, kakav...
- Sva patnja u svojoj srži je samo vjerovanje u misao: „Nešto bi trebalo biti drugačije nego što jest.“ Pod patnjom podrazumijevam sve što nas u životu muči ili smeta: svako nezadovoljstvo, nelagoda, strah, zamjeranje, ogorčenost, briga, ljutnja… Vjerovanje...
