Čovječanstvo je praktički od pamtivjeka uvijek težilo tome da ima više, da posjeduje više. I kad bi nam dali na biranje, gotovo svakome od nas, izabrali bi da imamo više umjesto da imamo manje. Težnja da imamo više prožima današnje društvo i postala je veliki dio naše svakodnevice. Kad pričamo o ovome, korisno je da se ne uhvatimo ideje o sudu – što je dobro ili nije dobro, već da sagledamo stvari jednostavno takve kakve jesu – bez suda. To što današnja civilizacija trči za materijalnim, makar se mnogi zbog sudjelovanja u toj igri osjećaju loše, samo po sebi nije ni dobro ni loše, to je jednostavno tako. 

Također, ako znamo da obilje nije definirano količinom novca ili stvari koje posjedujemo već da je ono osjećaj, jedno od temeljnih unutarnjih stanja bivanja, da je ono tu kad ne vjerujemo mislima oskudice, težnju tome da imamo iskustvo obilja možemo shvatiti kao izvornu težnju da se vratimo u naše izvorno stanje. 

Međutim, u procesu smo nešto previdjeli, nešto smo zamijenili, pobrkali. Povjerovali smo da se život odvija izvana prema unutra i da prvo moramo steći obilje izvana da bi ga osjećali iznutra. Međutim, istina je upravo suprotna. Sve što se manifestira vani – u svijetu forme, dolazi iznutra. Život se odvija iznutra prema van, iz centra prema površini. A to u našem specifičnom primjeru znači da je obilje potrebno prvo “naći” u sebi, a tek tad se okolnosti sinkroniziraju i materijalno bogatstvo počinje nesmetano dotjecati u naš život. Dok god vjerujemo u obratno, možemo se truditi i pokušavati koliko hoćemo, ali stvari se neće promijeniti. Ako u nama postoji uvjerenje da ne zaslužujemo, da je za nas nešto nemoguće, nikakva količina truda i rada neće nam donijeti to za čim težimo. 

U jednom trenu, kroz razumijevanje Tri principa, dešava se da uvidimo iznutra-prema-van prirodu ljudskog iskustva te uvidimo da je iskustvo obilja upravo naše osnovno stanje. U tom trenutku “pronašli” smo obilje u sebi. Bez obzira na naše “vanjsko” stanje – financijsku situaciju, odjednom se osjećamo mirno, bezbrižno, zahvalno i bogato te s tim također uviđamo vanjsko obilje koje već imamo – pa bile to i najjednostavnije stvari kao što je čisti zrak koji dišemo i pitka voda koja nam je uvijek dostupna. 

Čim dublje živimo u unutarnjem osjećaju obilja i povjerenja, lakše i spontanije nam samo od sebe dolazi i vanjsko materijalno obilje. Možemo se zamisliti kao lutkara čije ruke su koncima povezane s čitavim svijetom. Kako vučemo konce, tako se stvari oko nas poslaguju. S tim da konci nisu direktno povezani s našim djelovanjem, već s našim unutarnjim stanjem. 

S globalnim buđenjem čovječanstva, ovaj način na koji funkcioniraju naši životi postaje sve više i više očit. Više ga ne možemo poricati. I kroz poricanje – nerazumijevanje – vjerovanje staroj izvana-prema-unutra paradigmi život na nas vrši sve više pritiska – upravo zato da bi iz nje izašli. Onog trenutka kad prozremo zabludu, pritisak nestaje i zakoračujemo na sljedeću stepenicu u priči našeg “duhovnog razvoja”. I stoga su svi financijski problemi s kojima se suočavamo upravo način na koji nas Svemir bocka i budi – tjera nas da shvatimo.

Nije stvar u tome što radimo već u tome u kojem smo unutarnjem stanju.

Vjerujem da se um kad pročitate ovakve stvari na kraju pita : ”Dobro, sve je to lijepo i vjerujem da je istina, ali kako konkretno da se za mene nešto promijeni, što trebam raditi?” To je uobičajena zamka uma u kojoj se on vrti i iz koje pokušava uvidjeti istinu, naći rješenje. Međutim, “rješenje”, tj, uvid, tj. razumijevanje o kojem govorim ne dolazi s te razine našeg bića – iz osobnog uma, ono dolazi iz jednog dubljeg mjesta u nama – iz mjesta onkraj uma, mjesta osjećanja Bića.

To mjesto je ono što se otvara s razumijevanjem Tri principa – sve manje razumijeti i stvari posložiti pokušavamo mi, a konkretna opipljiva promjena počinje se dešavati sama od sebe. Koliko god to nevjerojatno zvučalo.

If at first, the idea is not absurd, then there is no hope for it.

Ako isprva ideja ne zvuči apsurdno, za nju nema nade.

Albert Einstein