Očekivanja

Inspiracija kroz susret s razumijevanjem

Moraš biti dobra, pojesti što je na tanjuru, ići spavati na vrijeme, doći kući na vrijeme, završiti školu, fakultet, zaposliti se, vjenčati se dok ti ne bude kasno, imati djecu, kupiti stan ili izgraditi kuću, moraš drugima biti uvijek dostupna, ne smiju susjedi pričati loše o tebi…….
Je li vam ovo poznato? Koliko toga smo „morali“ ?
Zašto?
Od uvijek i uvijek mnogi od nas imaju očekivanja. Roditelji, susjedi, rodbina, društvo. Naučeni smo biti programirani. Programirani kako bismo ispunili nečija očekivanja i kako bi bilo lakše nama upravljati.
Programirani smo do te mjere da tuđa očekivanja postaju i naša očekivanja, a i mi sami često imamo očekivanja od drugih.
I sve to postane jedan začarani krug koji lako puca kada se očekivanja ne ispune.
Ne možemo mijenjati druge, kreirati njihove živote, očekivati da se ponašaju u skladu s našim željama i potrebama. A često to činimo.
Želimo da nam djeca budu dobra u školi, da pospreme sobu, odnesu smeće, idu spavati kada mi odredimo……
Želimo da se partner sjeti nama bitnih datuma, da nam uljepša dio dana, da nas razveseli, da izgovori riječi koje nama odgovaraju….
Želimo da nas prijatelji nazovu kada mi mislimo da bi to trebali učiniti, da budu točni kada nešto dogovorimo, da razumiju naše probleme, da se slože s našim razmišljanjima i našim viđenjem neke situacije……..
Kada se očekivanja ne zadovolje onda dolazi do ljutnje, razočaranja, tuge.
A onaj tko ne zadovolji svoja ili nečija očekivanja uz sve to počinje o sebi imati i loše mišljenje. Često se javlja osjećaj manje vrijednosti, nesposobnosti, nezadovoljstva samim sobom…….
Zašto sve to činimo?
Zato jer mislimo da je sreća negdje u nekome ili u nečemu. Hoćemo li doista biti sretni ukoliko svijet oko sebe posložimo u skladu s našim željama? Je li to doista sreća?
Kada doista shvatimo da je istinska sreća u nama, tada više nemamo potrebu prilagođavati druge sebi.
No znamo da naš um ne voli promjene i da ga je često puta teško reprogramirati.
I kada mislimo da smo u nekom segmentu uspjeli javlja se on s nekom svojom idejom.
Od kada sam očekivanja svela na minimum, život mi je jednostavniji i ljepši.
Jedno moje iskustvo…
Do prije par godina bio mi je važan djetetov uspjeh u školi. Trošila sam puno energije na njegovu školu i njegovo učenje, ljutila bih se kada bi dobio lošiju ocjenu ( nekad bi lošija ocjena bila i četvorka). Svakodnevno sam gledala ocjene u e -dnevniku.
I onda sam u jednom trenutku shvatila da ja to više ne mogu, da nemam energije za to forsiranje odličnih ocjena. I pustila sam ga. Baš pustila. Od tada nikada ne gledam ocjene u e – dnevniku, ne kontroliram je li potrebno naučio, kada piše testove…..Potpuno sam pustila njemu njegovu školu. Ja sam svoju školu, svoj fakultet završila. Hoće li i on, ovisi o njemu.
I tada se je dogodio obrat, njemu je njegov uspjeh postao bitan. Počeo je učiti zbog sebe, ima svoje ciljeve i svoje planove. Premda je uvijek bio odličan učenik, danas je odličan zbog sebe, jer je to njegova želja. Vjerujem da će uskoro upisati i fakultet, te da će isti uspješno završiti. No znam da ću ja biti jednako sretna bez obzira koji će on put izabrati. Voljela bih samo da na tom putu bude zadovoljan i sretan.
Ali, moj um se i dalje bori, ili se je borio dok uz pomoć Darka nisam osvijestila da mogu pustiti i ona najsitnija očekivanja od drugih.
Sada nastojim ne očekivati da moj sin pospremi svoju sobu, ili da raspremi suđe iz perilice, ili da iznese smeće….
Nastojim ne očekivati da me se netko sjeti, da nazove, učini nešto što je smislio moj um.
Programirani smo sreću tažiti van sebe, a ona je od uvijek u nama samo joj trebamo dopustiti da nas usreći.
Budite nježni prema sebi, volite sebe. Stanite barem na trenutak i pokušajte spoznati što vi očekujete od sebe, vi, a ne netko drugi.
Ivana

Inspiracija kroz susret s razumijevanjem

Povezani članci