Onoliko koliko nam pažnja prebiva u bezobličnom, toliko živimo ono za čim smo oduvjek žudjeli

Ako čitate moje tekstove, primjetit ćete da često spominjem bezoblično. To je nešto o čemu gotovo nigdje ništa nećete čuti, a što skriva sve što tražite, sve što svi traže. To je ono što neki nazivaju prisutnost, Biće, Izvor, beskonačnost, božanska priroda, vječnost. Metaforički, to je temelj, tj. planeta na kojoj stoji kuća manifestirane stvarnosti – našeg doživljaja života. 

Zamislite kuću u kojoj se dešavaju razna zbivanja. Ljudi dolaze i odlaze, zaljubljuju se, rastaju se, odgajaju djecu, umiru, vesele se, plaču… Sva ta zbivanja predstavljaju svijet forme – manifestiranu stvarnost – naš osobni doživljaj života. Međutim, kuća ne može postojati sama za sebe, ne može lebdjeti u zraku. Ona mora na nečem stajati, mora imati temelj i mora stajati na Zemlji (planeti). Zemlja u ovoj metafori predstavlja ono što je bezoblično, ono iz čega je sve što je izgrađeno (sve kuće) došlo i na čemu sve stoji. 

Bezoblično, tj. Izvor je ono što omogućava svemu da postoji, što manifestira cijeli svijet, ono na čemu sve stoji. 

E, upravo na to je naša civilizacija potpuno zaboravila. Usmjerila je svu svoju pažnju isključivo na formu, na kuću u kojoj se dešavaju zbivanja. I upravo zato našla se u stanju disharmonije. Puninu života traži u kući, u zbivanjima, u svijetu forme. A punina života tamo jednostavno ne postoji. To je jednostavno, tehnički tako. Ono što u krajnjoj instanci tražimo ne nalazi se tamo gdje tražimo. I nikad to tamo nećemo naći. 

Međutim, došlo je razdoblje u kojem se čovječanstvo budi – uviđa da ono što traži nije tamo gdje traži, polako ali sigurno uviđa da naša kuća ima temelj i da je temeljena u nečem beskrajno većem od same kuće. U bezobličnom Izvoru, Bogu, beskrajnoj inteligenciji, samom Životu, Biću. 

Došlo je vrijeme kad više nećemo moći žmiriti na svoje unutarnje oko i baviti se isključivo svijetom forme. Pritisak će postajati sve veći i veći dok… se ne probudimo. Dok ne počnemo živjeti svoj svakodnevni život iz dubine, mira i tišine vlastitog Bića. 

Sigurno ste ovako nešto već vidjeli, to su Budine oči. Zašto su kapci napola spušteni? Zato što Budina pažnja nije usmjerena isključivo na svijet forme, već većina njegove pažnje prebiva upravo u bezobličnom.