Mnogo puta mi je pred oči došla slika koja oslikava kako se opiremo životnom toku. Zamislite jednu široku rijeku, nabujalu, punu, odlučnu, kako jednostavno teče. Mirne površine, ne pita nikoga, ne ovisi o nikome, s nikim i ničim nije u sukobu, ono što joj se nađe na putu uklopi u svoj tok. Lijevo, desno, iz zavoja u zavoj. Ta rijeka je dublji tok našeg života, ono što je Univerzalna Inteligencija za nas pripremila… i priprema iz trenutka u trenutak. Kad mu se pustimo, bez otpora, ulazimo u iskustvo nenapornog plutanja, tečenja. U prvi mah stvari mogu izgledati poprilično zastrašujuće. Ne znamo kamo idemo ili što se nalazi oko i ispod nas, nemamo  kontrolu nad ovim tokom… To su otpori racionalnog uma, vjerovanje u svoju malu ograničenu, naučenu sliku o tome što je moguće, kakve bi stvari trebale biti i na koji način moramo imati kontrolu nad stvarima. 

Zbog ovog držanja našeg osobnog uma, mi se toku često ne puštamo već se nastavljamo držati za granu kraj obale. Srce nas vuče, nešto nas golica da se pustimo rijeci, da se uputimo u punu velebnost svog potencijala, da iskusimo u svoj svojoj punini to što bi ovaj život mogao biti. A istovremeno, um viče: “Ne puštaj, utopit ćeš se!!!”

Bili mi toga svjesni ili ne, mehanizam koji oslikava ova metafora se u našem životu dešava stalno, svakodnevno. Konstantno se susrećemo s prilikama i izborima: hoćemo li ostati u svojoj maloj, ograničenoj, “sigurnoj” verziji koja je iz perspektive racionalnog uma vrlo razumna, opravdana, ili ćemo zakoračiti u nepoznato, pustiti se životnom toku i otkriti zakopana blaga koja su tu za nas, koja nas čekaju.

Životni tok je u svakom trenu spreman da nas ponese, on je već tu, kao tok rijeke ispod zaleđene površine našeg uma. Prilike su tu, u svakom smislu, da bi ih vidjeli, potrebno je samo otvoriti oči. I slušati sebe.