Osoba mora nestati

Vjerujem da ste se kad tad čitajući knjige o duhovnosti, slušajući nečija predavanja ili nešto treće, susreli s ovom ili sličnom idejom. Nestanak, prevazilaženje osobe. I vjerujem da mnogima nije jasno što to znači, o čemu se tu radi. Pa da pojasnimo.

Osoba, ono kako vidimo sami sebe, osjećaj koji imamo kao jedinka izdvojena od ostatka svijeta, odvojena od drugih ljudi je ništa drugo nego skup programa, vjerovanja u našem umu koji se naziva ego. Čim više važnosti pridajemo ovim programima, čim više vjerujemo dotičnim mislima, tim više će nam se činiti stvarno da je ono što mi jesmo upravo taj skup misli.

Međutim, kao što i sami znamo, taj skup misli može se mijenjati. Isto tako u nekim trenucima ili razdobljima može se desiti da “osoba” odjednom više nije toliko čvrsta tvorevina već više poput sloja magle kroz koji se nazire nešto što je na drugoj strani. A što je to što je na drugoj strani? To je ono što zaista jesmo, ono što jest stvarno. Čim smo bliže istini, sve postaje manje osobno. Vidimo stvari i dopuštamo im da jednostavno budu takve kakve jesu, bez da to ima ikakve veze s nama. Kad vidimo istinu, na taj način vidimo čak i vlastitu osobnost, kao prolazni skup mentalnih programa koji nema veze s nama već je nešto što jednostavno izranja i nestaje u našoj svijesti.

Postoje dvije krajnosti od kojih se sastoji naše iskustvo – zabluda i istina. S jedne strane ono što doživljavamo kao sebe je hrpa programa, misli, vjerovanja, a s druge strane, ono što zaista jesmo je ono što nije osobno. Osoba tu više ne postoji. Postoji samo osjećaj “ja jesam” koji je univerzalan, koji je jedan za sve i samim time kad se počne nazirati, uviđamo da smo povezani s ostatkom svijeta, a ne od njega odvojeni.

Perspektivu na stvari može vam promijeniti ako o ovome promislite čak i samo intelektualno. “Osoba” je samo tvorevina uma, to nije stvarno. Do naše treće godine, ideja o osobi u našem umu još ne postoji. To je nešto što se u jednom trenutku formira. I kod mnogih tijekom života evoluira u tvorevinu čudovišnih proporcija vjerovanje u koju može zagorčati godine i desetke godina života.

Osobno nije stvarno. Osobno je privid. Koji može biti vrlo uporan. I dok jesmo u ovom tijelu, makar nazirali ovu činjenicu, jednim dijelom svog uma i dalje ćemo vjerovati da je osobno stvarno. I da “ja” ima problem. Osim ako u to ne prestanemo vjerovati. Međutim, i to je savršeni sastavni dio priče.