Otpor & prihvaćanje
Osjećala sam se kao netko tko je nosio vreću cementa na leđima, i odjednom te vreće više nema… nema misli, borbe, knjiga, seminara
Iskustvo susreta s razumijevanjem
Pokušat ću riječima prenijeti sav osjećaj koji me prati od trena kad sam se upoznala s Tri principa, mada često i ne postoje dovoljno jake riječi da prenesu naše osjećaje, ali vjerujem da ćete u kontekstu svega uhvatiti onaj ritam koji želim prenijeti.
Ovako je izgledao moj život prije Tri principa:
Imam 39 godina i otkad znam za sebe, ne znam za Ljubav, obitelj, razumijevanje, toplinu, Dom ili što već što nam kao ljudima pomaže da postanemo i ostanemo socijalizirani, empatični.. Rođena sam iz NeLjubavi, greške, brzine, koja je od mene od samog rođenja napravila bazu podataka u kojoj se vrte samo negativnosti.
Ostavljena sam od prvog dana, bez dodira i ljubavi, kako sam živjela i preživjela do danas ne znam. Oca nikad nisam upoznala, a majka je najhladnije biće koje je ovaj Svemir moga izrodit, toliko otrovna žena da ne možete pojmiti nivo njenog zla kad je rođeno djete u pitanju. Preudala se i dovela mi očuha, zadnje smeće kao i ona, da mi dodatno i do kraja zatru put mladosti, ljubavi i napretka, što su i uspjeli. Moja majka je oličenje laži, zla i ne Ljubavi da to ni jedan mozak ne može probavit i shvatit šta je u stanju ta napravit, samo detalj, dozvolila je da me očuh seksualno i verbalno zlostavlja.. bez imalo grižnje savjesti… smeće od žene… a sad je zapravo žalim.
Ali Univerzum je očito imao drugi plan za mene… prepustila sam mu se..
Potragu za Sobom, za onim unutarnjim mirom počela sam u ranim 30ima… postajući lagano svjesna Sebe, svojih mana, nedostataka života bez obitelji, ljubavi, topline.. Očitovalo se to u socijalnim kontaktima, vezama, prijateljstvu…
Pročitala sam tone knjiga, pohađala mnoge seminare, prošla sve moguće religije i sekte… uvijek iznova bila Svoja, ali opet ne potpuno Svoja. Svaka knjiga me zaista obogaćivala, bila sam korak bliže k Sebi, ali opet 10 koraka daleko od Sebe. Naravno ne želim omalovažavati knjige, struku, i ničije iskustvo, konačno svatko ima svoj put Rasta i pronalaska Sebe, dapače na mom Putu su mi upravo i pomogle mnoge knjige, iskustva, zdravi i konstruktivni seminari, ali rekla bih osobno iz iskustva, to je zapravo kratkog vijeka, jer ste uvjek u potrazi za novim knjigama, novim iskustvima i tako ste u sindromu HRČKOVOG KOTAČA.
Sa iskustvom TRI PRINCIPA, vi dobijete sebe… ne trebate nikoga IZVANA.
I tako u tom vrtlogu zgužvanih osjećaja, knjiga, informacija… dođoše Tri principa. Sasvim slučajno rekla bih, ali nije ništa “slučajno”… nešto više nas tjera u potragu za još višim.
Moj prvi razgovor s Darkom bio je zagonetan, sve što mi je govorio bilo je u suprotnosti sa onim što sam živjela, učila.. “razumijevala”. Pustila sam da te misli teku… Prvu noć poslije tog razgovora nisam spavala… misli su dolazile “niotkud” i odlazile “nigdje”. Silno sam se trudila “razumjeti” sve što mi Darko govori, ali nije išlo, JA, silno ponosna na svoje akademsko znanje bila sam bijesna toga što sve pada u vodu, sve moje godine truda, knjige… ništa nema koristi.
Pustila sam… i tad su neočikavno neki obrasci, smetnje… počeli otpadat… Bože, tako jednostavno… tako lako.
Majka… sav moj bijes prema njoj, samo se pretvorio u jedno veliko NIŠTA… Bože pa to je samo moja misao… nema i nije bilo ničega…
Osjećala sam se kao netko tko je nosio vreću cementa na leđima, i odjednom te vreće više nema… nema misli, borbe, knjiga, seminara, koji bi davali uputstvo za upotrebu, gdje sa vrećom, koji trenutak je najbolji za odbacit je, koje mjesto itd… vreće jednostvano VIŠE NEMA. Nema više normabela, suza i kukanja prijateljima…
Naravno postoje obrasci koji teže otpadaju… ali u par razgovora i 3 mjeseca ja sam riješila nešto što rješavam 39 godina.
Osjećam da se čistim, kao začepljen sifon…. kad MUSCOLO sagori sve smeće, tj. ustajale obrasce AH… DIŠETE SLOBODNO.
Ono što bih prenijela svima, ne trudite se ništa zapravo SHVATITI, jer baš tu je ZAMKA, probajte samo ŽIVJETI… lagano, bez akademskog razumijevanja.
Osjećaje pustite da rade svoje, misli također… sve ostalo je samo zapreka vašoj sreći i Miru.
Hvala Darko, Hvala TRI PRINCIPA
Suzana
Jednostavno sam našla ono nešto za čim sam tragala godinama
Iskustvo susreta s razumijevanjem
Tri godine pakla. Tako bih opisala svoje mentalno stanje do prije nekih mjesec dana. Konstantna briga oko svega, nemir, hrpetina negativnih misli, neprisutnost, konstantno vraćanje u prošlost i briga za budućnost, apsolutno neprihvaćanje sebe i seciranje svega. To je samo djelić tog stanja u kojem sam živjela. Svaki dan je bio borba sa samom sobom i okolinom. Vječni otpor, opiranje, forsiranje stvari koje ne idu. Par godina takvog življenja uz par iznimno teških i stresnih situacija dovele su me do stanja jake anksioznosti koja se najviše ogledala u socijalnim situacijama uz koje sam imala i napadaje panike. Vrhunac svega i točka pucanja je bio prekid devetogodišnje veze. Tu me je anksioznost stisla u svoje ralje na najjače. Ljudi koji su to prošli znaju da je to stanje pakao u glavi. Tu si, a nisi.
Probala sam apsolutno sve. Od antidepresiva (iako sam bila svjesna da mi to ne treba), pisanja dnevnika, rad s pozitivnim afirmacijama, joga, bioenergija, teretana. Ništa nije pomagalo i to me je svaki put sve više bacalo u očaj, činjenica da se trudiš, radiš na sebi, a apsolutno ništa ne pomaže. Svaki put su moja stanja bila sve mračnija, dublja i gora. Probala sam sve. Čak i neke stvari koje ne bih nazvala zdravima i pametnima, niti bi ih preporučila ikome. Znači ništa… I onda eto, kad sam doslovno digla ruke od svega i prihvatila činjenicu da je to valjda moja sudbina i da je to to, sasvim slučajno naletjela sam na Darka i Tri prinicpa.
Već nakon prvog razgovora sam osjetila da se nešto iz korijena počelo mjenjati. Nisam mogla tom osjećaju dati nikakvo ime ni definiciju, on je bio prisutan i samo je rastao u meni iz dana u dan sve više. Sa svakim razgovorom ja sam sve više osjećala slobodu, mir, sreću, apsolutno prihvaćanje. Koje olakšanje. Ponovno rođenje. Svaki dan moji uvidi su sve jači i dublji. Jednostavno sam našla ono nešto za čim sam tragala godinama. To nešto je uvijek bilo u meni. Iako još ni punih mjesec dana nije prošlo od upoznavanja s Darkom i Tri principa, ja primjećujem ogromnu pozitivnu promjenu. Teško mi je to opisati riječima. Sve je isto, a više ništa nije isto. Ja sam nova osoba. Bolja, jača i veća. Ne žalim za ničim. Sretna sam. Slobodna sam. Puna sam energije. U trbuhu imam osjećaj „leptirića“. Napokon sam prodisala. Sve je onako kako treba biti. Više ne analiziram, jako malo ramišljam. Naravno, ima nekih dana i situacija kad opet malo „odem“ negdje, ali se vrlo brzo vratim i podsjetim samu sebe da su to sve samo moje misli, konstrukcija mog uma koja nema u sebi nikakvo uporište i realitet. Ja sam zahvaljujući Darku napokon pronašla sebe i spoznala sebe i život. Zaljubila sam se u život i ovaj osjećaj. Sve što osjećam, uvidi koje imam, cijelo ovo iskustvo, to nema cijenu. Svaki dan sam zahvalna što sam upoznala Darka i ne mogu vjerovati da sve što sam oduvijek tražila je bilo u meni. Darko, hvala ti puno! 🙂
Maja
Što s onim stalnim pozadinskim osjećajem da stvari još nisu na svom mjestu i da moraju doći na svoje da bi vi bili u miru, a to se nikako de dešava?
Primijetite, postoji li u vama glas koji uvijek hoće da nešto bude nekako. Uvijek hoće da nešto bude po njegovom. Taj glas će se često toliko dobro kamuflirati da vi nećete ni primijetiti da je to glas u vama nego će se činiti da bi stvari same po sebi “trebale” biti ili da je poželjno da budu onakve kakve ste vi zamislili da trebaju biti. Npr., želite veću plaću ili općenito više novaca u svom životu, želite romantičnu vezu, želite da ste sami sa sobom bolje… Što god predmet želje bio, glas u vama, a to je glas osobnog uma, definirat će situaciju tako da kaže: “Kad to bude tako onda će sve biti ok, na svom mjestu, onda ću ja biti miran i zadovoljan.” I na podsvjesnoj razini um cijelo vrijeme povlači u smjeru svojih ideja, misli da je to nešto što on mora riješiti i ne uzima u obzir ni jednu drugu opciju: “Ja to moram postići, dostići, ostvariti, napraviti i onda će sve biti ok, a dok se to ne desi, nikako ne može sve biti ok.”
Međutim, često nakon puno truda i pokušavanja osobnog uma na razne načine, koji god kontekst bio, dolazimo do točke u kojoj vidimo da “mi”, tj. ono s čim smo se identificirali – osobni um, ego, koji ima svoje vlastite želje – to jednostavno ne može “napraviti”. I ono što se u tom trenu dešava je predavanje, odustajanje od držanja za ideju da mi to moramo napraviti ili da se to uopće mora napraviti, promijeniti, postići. Jednostavno, cijela konstrukcija ega se ruši kao kula od karata, a s njom i priča – fikcija u našem umu koja je uzimala zdravo za gotovo ideju da nešto mora biti nekako i da mi to moramo postići.
U tom trenu dešava se predavanje situacije, ego se predao. Kome se predao? Intuitivno kad se taj trenutak istinski desi, možemo osjetiti da se predao nečem većem. Možemo to nazvati dublja inteligencija, Bog ili kako god hoćemo, to su samo riječi. Ono pravo je osjećaj koji prati istinsko predavanje, osjećaj da postoji veća sila u pozadini života koja vodi stvari i koja kad mi predamo nastojanje ega, neusporedivo temeljitije i efektnije “odradi” stvari za nas.
Ovaj osjećaj često rezonira s rečenicom “Neka bude kako treba biti, ja sam u miru sa svakom opcijom.”
Osjetite u ovom trenutku što to znači predati svoj život. Barem na trenutak odreknite se svih preferencija, svih držanja za bilo koju ideju o tome kakvo bi što trebalo biti i predajte svoj život Bogu u ruke. Kao da predajete nekome u koga imate potpuno povjerenje i skidate teret sa svojih ramena. Pa kamo god vas to odvelo. Više nije bitno. I nema pozadinske kalkulacije o tome što će vam predavanje donijeti i što možete dobiti. Jer ako je ona prisutna, to nije predavanje, to je još samo jedan pokušaj ega da postigne nešto što bi on htio.
Osjetite koliko ste lakši kad predate ideju da vi morate nešto i da nešto mora biti nekako. A činilo se da ćete biti lakši tek kad to bude tako kako ste vi zamislili. Upravo ta lakoća je ono što zaista tražite, a ne okolnost, situacija. I čim ste vi lakši, manje ste zapetljani u priče uma, manje rezonirate s idejama i osjećajima borbe, stremljenja, napetosti, moranja, otpora… Jednostavno jeste. Pomireni s tim što jest, što god to bilo. I upravo to stanje u vama možete osjetiti kao opuštenost, zadovoljstvo, radost, bezbrižnost, lakoću… a s tim dolazi i otvaranje za nove ideje, nove mogućnosti, ta razina u vama na kraju krajeva više rezonira s onim što je u teoriji ego želio i samim time, okolnosti se sve više usklađuju s ovom dubljom razinom. Ono što ste nekad silno željeli i mislili da bez toga niste ok, ako je to bila autentična želja, dolazi sve više spontano, samo, kroz vas i kroz svijet oko vas.
Oslobađanje životnog toka
Mnogo puta mi je pred oči došla slika koja oslikava kako se opiremo životnom toku. Zamislite jednu široku rijeku, nabujalu, punu, odlučnu, kako jednostavno teče. Mirne površine, ne pita nikoga, ne ovisi o nikome, s nikim i ničim nije u sukobu, ono što joj se nađe na putu uklopi u svoj tok. Lijevo, desno, iz zavoja u zavoj. Ta rijeka je dublji tok našeg života, ono što je Univerzalna Inteligencija za nas pripremila… i priprema iz trenutka u trenutak. Kad mu se pustimo, bez otpora, ulazimo u iskustvo nenapornog plutanja, tečenja. U prvi mah stvari mogu izgledati poprilično zastrašujuće. Ne znamo kamo idemo ili što se nalazi oko i ispod nas, nemamo kontrolu nad ovim tokom… To su otpori racionalnog uma, vjerovanje u svoju malu ograničenu, naučenu sliku o tome što je moguće, kakve bi stvari trebale biti i na koji način moramo imati kontrolu nad stvarima.
Zbog ovog držanja našeg osobnog uma, mi se toku često ne puštamo već se nastavljamo držati za granu kraj obale. Srce nas vuče, nešto nas golica da se pustimo rijeci, da se uputimo u punu velebnost svog potencijala, da iskusimo u svoj svojoj punini to što bi ovaj život mogao biti. A istovremeno, um viče: “Ne puštaj, utopit ćeš se!!!”
Bili mi toga svjesni ili ne, mehanizam koji oslikava ova metafora se u našem životu dešava stalno, svakodnevno. Konstantno se susrećemo s prilikama i izborima: hoćemo li ostati u svojoj maloj, ograničenoj, “sigurnoj” verziji koja je iz perspektive racionalnog uma vrlo razumna, opravdana, ili ćemo zakoračiti u nepoznato, pustiti se životnom toku i otkriti zakopana blaga koja su tu za nas, koja nas čekaju.
Životni tok je u svakom trenu spreman da nas ponese, on je već tu, kao tok rijeke ispod zaleđene površine našeg uma. Prilike su tu, u svakom smislu, da bi ih vidjeli, potrebno je samo otvoriti oči. I slušati sebe.
Uvijek ostavi mjesta za Misteriju
Jedna od glavnih prepreka tome da se desi nešto što želiš je tvoje inzistiranje na tome da znaš, smisliš ili dokučiš kako će se to desiti. Uvijek ostavi mjesta za Misteriju.
D.
Bila sam na dnu života
Osobno iskustvo susreta s razumijevanjem
Znate, ovo pišem za sebe ali i za sve one koje će ova priča inspirirati i ohrabriti. Dugo mi je trebalo da sastavim sve dijelove svog života u rečenice, jer mislila sam da će mi trebati jako puno rečenica.. ali na kraju ove priče vidjeti ćete da je dovoljna ne jedna rečenica, nego samo jedna riječ.
Upoznala sam Tri principa i Darka prije nekih četiri godine. Bila sam na dnu života, i to ne prvi put ali taj put je dno bilo dublje. Bila sam bolesna, slaba, iscrpljena od posla, ljuta, tužna i sasvim izgubljena. Čula sam od nekog za Tri principa ali apsolutno nisam znala o čemu se tu radi. Slučajno sam naišla na neki promo katalog i tu našla Darkovo ime i broj, otišla sam kući i odmah ga nazvala. I tu počinje priča o iscjeljenju.
Počeli smo razgovarati i to je trajalo oko godinu dana. Pričala sam – slušao me je, pričao je – slušala sam. I sve je postajalo jasnije, počela sam shvaćati dublji životni smisao. Od fokusiranosti na probleme slika se počela širiti, počela sam sagledavati stvari izvan okvira. Osjećala sam da se životna magla raspršava u kristalnu i jasnu sliku. Darko me nekoliko puta zamolio da mu napišem koju riječ i svoje svjedočanstvo ali nisam htjela, nisam bila spremna. Nije bilo još vrijeme.
Taj put samospoznaje je bio istovremeno divan, oslobađajući, pun učenja i traženja ali u isto vrijeme proživljavala sam najteže trenutke sa zdravljem. Živjela sam u neizdrživoj boli, šetala sam od doktora do doktora, obavljala razne pretrage, stanje fizičkog tijela je bilo loše. Bila sam mršava i iscrpljena i prošla nekoliko operacija i došla do dijagnoze Crohnove bolesti. To je bio težak udarac, tada mi je izgledalo da gubim bitku. Ali on mi je rekao između ostalog: ma daj, pa to je samo dijagnoza, ne vjeruj tome, to nije vječno. I nisam mu odmah povjerovala jer sam puno više vjerovala dijagnozi. Ipak nešto me vuklo da nastavim dalje, znala sam duboko u sebi da je to pravi put. Ne ovaj pun boli i patnje. Izašla sam samoinicijativno iz bolnice i odlučila da ću se izliječiti. Nisam znala kako ni kome se obratiti, znala sam samo da se skroz prepuštam. Strah je ponekad bio toliko velik da bi bila potpuno paralizirana, čak sam i teško hodala jer sam dobila i reumatoidni artritis.
U jednom trenutku strah je toliko eskalirao da se pretvorio u oslobađanje. Nestao je. Pretvorio se u nešto što bih nazvala svijetlo. Nekako me odvelo do pravih ljudi i doktora i izliječila sam se. Imala sam jasne i intenzivne uvide i tako živopisna rješenja koja su se brzo počela realizirati. U međuvremenu sam upoznala još divnih učitelja i ljudi koji su također prenosili razumijevanje Tri principa. Život se počeo mijenjati. Moje unutarnje biće je bilo napokon TU, u miru. Nekad bi samo sjedila i plakala od čiste sreće i ljubavi. Do tada nisam znala da ljubav dolazi iz nas i od nas. Kroz mene je tekla kao rijeka.
Plakala sam i puštala svoju prošlost. A moja prošlost mi se činila jako teška. Bila sam ovisnica, izgubila sam jako rano oca, očuh je bio alkoholičar, izgubila sam i zaručnika, bila sam silovana i još puno toga.. bila sam često beskrajno tužna jer sam mislila da me prošlost određuje. Sve do onog trenutka kad sam shvatila da prošlost ne postoji nigdje osim u mojim mislima. I budućnost također. Prošlost je groblje i budućnost je groblje. Počela sam živjeti u SADA. I mislim da svatko tko se odrekao svoje prošlosti ( i budućnosti), onaj koji živi u sadašnjem trenutku – on je slobodan. Lagan. I znate onih puno rečenica s početka priče, one se istope u samo jednoj. To je prepuštanje. Kad se naučite prepustiti svemu što život donosi, vi ste slobodni. Vi ste oslobođeni. I dok god je muzike u vama plešite sa životom, jer to je dar koji je šteta potratiti.
U međuvremenu sam dobila još jedno dijete, vratila se slikarstvu, radim izložbe, slikam i radim svoj restauratorski posao ali onako kako ja želim, od svoje kuće u svome ateljeu, sa dvoje vesele djece koje mi se petljaju oko nogu i širim dalje razumijevanje Tri principa. Kad god stignem radim sa ljudima i prenosim im razumijevanje onako kako je i meni Darko prenio. To je postao i moj put. Svaki dan sam zahvalna na tom još jednom danu ma kakav on bio.
Ima jedna rečenica koja mi vodilja : Have a mind open to everything and attached to nothing!
Jasmina
Kad probaš zaustaviti pokret…
Kad probaš zaustaviti pokret da bi postigao tišinu, sam trud ispunjava te aktivnošću.
Dok god se držiš suprotnosti, nikad nećeš znati Jedan Put.
Bivanje i djelovanje ista su stvar, nema se što za dostići, jedino “dostignuće” jest ovo prepoznati.
“Disharmonija” već jest dio dublje harmonije. Ovdje smo da je proživimo.
Ništa nije krivo, sve već jest na svom mjestu. Postoji samo Jedan Put.
When you try to stop motion to achieve quietude,
the very effort fills you with activity.
As long as you hold on to opposites
you will never know the One Way.
~ Xinxin Ming
Neizvjesnost
Ako ti je neizvjesnost neprihvatljiva, pretvara se u strah. Ako je savršeno prihvatljiva, pretvara se u povećanu životnost, prisutnost i kreativnost.
“If uncertainty is unacceptable to you, it turns into fear. If it is perfectly acceptable, it turns into increased aliveness, alertness, and creativity.”
Eckhart Tolle
Svijet je upravljan kroz puštanje da stvari idu svojim tokom.
U potrazi za učenjem,
svaki dan nešto je stečeno.U potrazi za Tao-m
svaki dan nešto je otpušteno.Manje i manje je učinjeno
dok nije postignuto ne-činjenje.Kad se ništa ne čini,
ništa nije ostavljeno nedovršeno.Svijet je upravljan kroz puštanje da stvari idu svojim tokom.
Ne može biti upravljan uplitanjem.
“In the pursuit of learning,
every day something is acquired.
In the pursuit of Tao,
every day something is dropped.
Less and less is done
until non-action is achieved.
When nothing is done,
nothing is left undone.
The world is ruled by letting things take their course.
It cannot be ruled by interfering.”
~ Lao Tzu
Prava predaja
Prava predaja u praksi znači prihvaćanje činjenice da ne postoji individualan entitet s mogućnošću da djeluje neovisno od Boga.
“True surrender means, in effect, the acceptance of the fact, that there is no individual entity, with ability to act independently of God or the Self.”
Ramesh Balsekar
Tko god želi spasiti svoj život, izgubit će ga…
“Tko god želi biti moj učenik mora se odreći sebe, uzeti svoj dnevni križ i slijediti me. Jer tko god želi spasiti svoj život, izgubit će ga, a onaj tko izgubi svoj život za mene će ga spasiti. Koje koristi za nekoga da dobije cijeli svijet, ako izgubi sebe?”
“Whoever wants to be my disciple must deny themselves and take up their cross daily and follow me. For whoever wants to save their life will lose it, but whoever loses their life for me will save it. What good is it for someone to gain the whole world, and yet lose or forfeit their very self?”
~ Jesus, The Bible, Luke 9:23-25 (New International Version)
Odreći se sebe zapravo znači progledati bolje i vidjeti da ono što mali ja, tj. ego hoće često nije ono kamo veliki ja ili pravi mi zapravo ide. To su naše male želje koje dolaze iz izvana-prema-unutra zablude i kroz koje u nejasnoći očekujemo da ćemo nešto vrijedno dobiti.
Slijediti znači ništa drugo nego slijediti svoje srce, istinu, dublji glas, ono što iz pozadine šapće, a ego se na to često ne obazire nego forsira po svom.
Ako želimo spasiti svoj život, znači da se za njega držimo. Dobar primjer je bolest i s tim u vezi postoje mnoge priče ljudi koji su doživjeli takav razvoj događaja. Dok god osoba želi spasiti svoj život, dok se umom drži za ideju da mora preživjeti i iz tog mjesta pokušava boriti se i kontrolirati, život samo izmiće iz ruku. U trenutku kad se desi predavanje i puštanje života, mirenje sa svakom opcijom pa tako i sa smrću, sve se počne preokretati, bolest se povlači i život biva spašen… Dobar film na tu temu – “All Is Lost”. Tko izgubi život za mene će ga spasiti – tko preda svoj život zbog dublje istine će ga spasiti. A dublja istina, kako ja to vidim, u ovom primjeru je da naša egzistencija prevazilazi granicu života i smrti i smrt zapravo na kraju krajeva nije big deal.
Na isti način sve “prilike” ili životna iskustva dolaze lako kad predamo vezanost za njih, kad odustanemo od otpora. Npr. isto tako može doći moment u kojem je pitanje hoćete li spasiti vezu ili brak. Ako ga želite spasiti izgubit ćete ga, a ako ga “izgubite”, pustite i pritom otkrijete u sebi dublji mir i širu istinu, spasit ćete brak.. ako je to smijer harmonije i daljnje evolucije…
Promatrajte ovaj univerzalni princip u svom životu i stvari će postati jasnije i jednostavnije.
Otpor
Otpor je jedino što transformira vječnost sadašnjeg trenutka u prolazno iskustvo vremena i trajanja. Bez otpora, postoji samo vječnost.
Ramesh Balsekar
“It is only resistance, that transforms the eternity of the present moment, into the transience of passing experience, as time or duration. Without resistance, there is only eternity.”
Najnevjerojatniji paradoks
Najnevjerojatniji paradoks… čim dignete ruke od svega, sve možete imati. Dok god želite moć, ne možete je imati. Onog trenutka kad više ne želite moć, imat ćete je više nego što ste ikad sanjali da je moguće.
“The most exquisite paradox… as soon as you give it all up, you can have it all. As long as you want power, you can’t have it. The minute you don’t want power, you’ll have more than you ever dreamed possible.”
Ram Dass
Pusti ih
Svo tvoje nestrpljenje
dolazi iz pokušavanja
da dobiješ strpljenje.
Pusti trud
i mir će stići.Sve tvoje neispunjene želje
dolaze iz tvoje pohlepe
da dobiješ ispunjenje.
Pusti ih i bit će ti poslane kao darovi.
All your impatience
comes from the push
for gain of patience.
Let go of the effort
and peace will arrive.
All your unfulfilled desires
are from your greed
for gain of fulfillments.
Let go of them all
and they will be sent as gifts.
Rumi
Mehanizam napada panike i kako ih se osloboditi
Mehanizam napada panike je u svom temelju uvijek isti i samo njegovo razumijevanje, tj. razumijevanje toga što se zapravo iza kulisa dešava ima ključnu ulogu u oslobađanju od pojava napada panike.
Tijekom napada panike imate osjećaj da ne znate što se dešava, da stvari izmiču kontroli, zato i nastaje panika. I vjerojatno vam nitko nikad na pravi način nije rekao kako da se postavite u tom trenutku, kad primijetite da cijela stvar kreće.
Zbog načina na koji cijela civilizacija podsvjesno, a krivo, gleda na svijet i život, ono što smo povjerovali jest da se napadu panike u tom trenutku trebamo na ovaj ili onaj način, suprotstaviti. Naučili smo gledati na sve što vidimo kao “negativno” i što osjećamo kao neugodno kao na neprijatelja protiv kojeg se trebamo na ovaj ili onaj način boriti. I iz tog kuta gledanja, jedino što ima smisla jest zauzeti borbeni stav i pokušati poraziti neprijatelja. Međutim, napad panike nikad nećete poraziti, ne samo napad panike već niti jedno neugodno psihičko stanje. I čim se krenete boriti izgubili ste borbu.
Jedino što možete jest propustiti ga. Na isti način kao što u nekim borilačkim vještinama koristite energiju protivnika kojom je na vas krenuo da ga propustite i da se iz svog vlastitog impulsa u trenutku nađe na podu. Možete se također sjetiti scene toreadora koji maše crvenom maramom i bika koji se svom silom zaletava u zid arene. Taj bik može biti vaš napad panike.
Svi su vas oduvijek učili da u ovakvom trenutku nešto napravite. I dok god stvar na taj način pokušavate riješiti, u vašem umu će biti tisuću i jedna teorija o tome što je to što treba napraviti. Da se postavim ovako ili onako, da koristim ovu tehniku ili onu, da mislim ili ne mislim… i u takvom trenutku se obično nađete upravo s ovakvom bukom u glavi, jedan veliki dio koje je pokušaj uma da nađe rješenje i da se odupre napadu panike za koji osjećate da dolazi, tj. snažan osjećaj unutarnjeg otpora prema onome što osjećate i doživljavate. Upravo to pokušavanje i otpor su faktori koji dolijevaju ulje na vatru i vode vas u vrhunac napada panike.
I upravo ova točka – točka A na grafu – u kojoj prepoznajete da napad panike dolazi, ali još nije došao vrhunac je ono na što ćemo se najviše osvrnuti u ovom članku. U toj točki vaše se misli počinju ubrzavati i množiti te je ona prekretnica iz koje možete krenuti na jednu ili drugu stranu – crveni ili zeleni graf. Površinu ispod grafova – crtkano – možete shvatiti kao količinu misli koju imate na umu u pojedinom slučaju, crveno – prvi slučaj, zeleno – drugi slučaj. Sad ćemo objasniti što je prvi, a što drugi slučaj.
U prvom slučaju – crvena linija, dešava se klasičan napad panike. U drugom slučaju – zelena linija – imate razumijevanje i postavljate se potpuno drugačije – do napada panike ne dolazi.
Kako? Napad panike obično osjetite da dolazi prije nego dođe do vrhunca, tj. postoji krivulja vašeg osjećaja nelagode koja se na početku lagano, a onda sve naglije uspinje. U točki A, kad primijetite da napad panike dolazi, obično se dodatno “uspaničite” i uđete u stanje uma intenzivnog otpora nadolazećem napadu panike, tj. onome kako se osjećate, trenutnom unutarnjem stanju. Pritom se roje nove i nove misli koje se granaju iz onih postojećih i dok kažete keks ste potpuno unezvijereni od panike, straha, nelagode, i pokušaja da iz cijele stvari pobjegnete.
Prije točke A, ono što doživljavate je određena uobičajena količina misli na umu, uobičajena količina nelagode… Povećanje razine nelagode obično uzrokuje jedna ili nekoliko neugodnih misli koje same po sebi, dok na njih ne nadodamo dodatne misli nisu uopće strašne, a koje mogu, ali ne moraju doći paralelno s nekom vanjskom situacijom u vezi koje se ove neugodne misli obično javljaju. Bilo kako bilo, do točke A, stanje je “podnošljivo”, misli, koliko god bile nelagodne, nešto su s čim se možete nositi. Problem su misli koje se “nalijepe” na ove misli, misli o mislima. Misli o trenutnom iskustvu, trenutnom stanju. Ako pustimo da trenutno stanje bude kakvo jest, problema nema.
U prvom slučaju – crvena linija počinjete se boriti s nadolazećim osjećajem i borba vas zakopava sve dublje i dublje, generira se sve više i više misli. Ne dopuštate si da osjećate nelagodu već grčevito pokušavate pobjeći, čim jače pokušavate pobjeći, nelagoda je jača. I po crvenoj krivulji, nelagoda se pojačava dok ne dođe do vrhunca napada panike, sam napad traje koliko već traje i na kraju se nastavlja silazna krivulja po kojoj se lagano vraćate u svoje uobičajeno stanje.
Drugi slučaj je odnos prema pojavi napada panike, tj. prema vlastitoj unutarnjoj nelagodi iz razumijevanja Tri principa, tj. iz unutarnjeg razumijevanja prirode ljudskog iskustva. Pojednostavljeno rečeno, kad zaista znate da nelagoda, napad panike ili bilo koja vrsta neugodnog osjećaja nije ništa drugo nego vaše vlastite misli i da ono što vi zaista jeste njima nikad ne može biti ugroženo kao posljedica se neminovno mijenja vaš odnos prema vlastitom iskustvu pa tako i prema iskustvu napada panike.
Dublji glas u vama odjednom sam zna i vidi da nema smisla boriti se i bježati od vlastite nelagode jer time stvari samo pogoršavamo već da je jedino što ima smisla i što vam kao intuitivni impuls prirodno počinje dolaziti i također za što odjednom uopće dobivate mogućnost jest da svojoj nelagodi dopustite da bude, da si dopustite da je osjetite, da dopustite da prođe kroz nas, što god um u tom trenutku govorio. Kako propuštamo emociju, tako istovremeno propuštamo i misli koje dolaze, jednostavno im dopustimo da nas obuzmu, bez suda i bez pokušaja kontrole.
I suprotno onom što bi očekivali i što um kaže da će se desiti, da ćemo potonuti još dublje, ako se u točki A umjesto otpora i pokušaja bježanja desi propuštanje, dopuštanje nelagodi da vas u potpunosti obuzme, vaša nelagoda koja opstaje isključivo na vašem otporu, odjednom nema na čemu opstati. A to znači da se vaše unutarnje stanje nastavi mijenjati prema zelenoj krivulji, tj. iz točke A, nelagoda se na toj razini zadrži još neko vrijeme pa se počne rastvarati ili se pak odmah počne rastvarati i vi se vrlo brzo vratite u vaše bazično stanje.
Točka A nije točka poslije koje nema povratka, ako ona i prođe, u bilo kojoj fazi napada panike, ako se prepustite unutarnjem stanju i dopustite da osjećate to što osjećate, koliko god neugodno bilo, vrlo skoro, stanje samo od sebe kreće prema rastvaranju. Mehanizam kroz koji se općenito samo od sebe dešava vraćanje u ravnotežu i koji djeluje čim osobni um odustane od pokušaja kontrole naziva se još i samo-ispravljajući mehanizam, više o tome uskoro…
Jedno osobno iskustvo promjene odnosa prema napadima panike možete pročitati ovdje.
Kao nešto što oduvijek znaš, a ipak ne znaš dok zaista ne osjetiš
Iskustvo susreta s razumijevanjem
Sve je tako jednostavno…
Od napada panike do konstantnog straha, strepnji i analiziranja svega i svačega, brige, nerviranja i pokušaja da “ja” sve nekako posložim, samo sam pogoršavala stvar, gledala kako se sve ruši i zapadala sve dublje i dublje u očaj, strah, brige, tako reći u depresiju i anksioznost, a vrhunac svega bio je prekid 5-godišnje veze i jednog dugog prijateljstva. Ovdje ostajem totalno slomljena analizirajući kako i zašto se meni sve to događa.
Imam 34 godine, rastavljena 10 g imam sina 12 g…
Nego, kako sam došla do Tri principa. Nakon svega što mi se događalo pokušala sam pronaći “nešto” čitanjem raznih knjiga pozitivnog razmišljanja do dubljeg razmatranja kršćanstva pa do vježbanja, joge, meditacije, afirmacija i Vortexa tj. zakona privlačenja, naravno i psihijatra i lijekova, ali ništa nije pomagalo i zaključak svega je bio da sam totalno luda i da mi više nema spasa. Osjećala sam se nerealno. Odvojena od cijelog svijeta. Odvratan osjećaj! Oni koji to prolaze znaju kako je, pakao misli u kojima svaki dan toneš sve dublje i dublje.
Slučajno (sto zaista nije slučajno) tražeći nešto po internetu naišla sam na Darka i Tri principa.
Već kod prvog kontakta s Darkom osjetila sam “nešto” što me se jako dojmilo i sve dalje bivalo sve dublje. Pokušavala sam razumjeti to stanje, ali nisam uspjela, a to i je bit – ne pokušavanje razumijevanja. I nemojte se truditi razumjeti jer samo ćete se zapetljat…
Ne znam kako bih vam riječima pokušala opisati taj osjećaj ili stanje… osjećaj kao neka lakoća, jasnoća, bistrina, mir, razumijevanje, ljubav… kao nešto što oduvijek znaš, a ipak ne znaš dok zaista ne osjetiš.
Nema više borbe i odupiranja, grčenja tijela i glavobolja. Nema više traženja misli da opišeš svoje stanje ili osjećaje, nego samo prihvaćanje.
Od mog prvog kontakta s Darkom i Tri principa prošlo je tek 10-ak dana, a ja se osjećam drugačije, u mom životu je više lijepih i opuštenih trenutaka, iako ima trenutaka da dođu strahovi, brige, nemir i razna pitanja, ali kako dođu tako i odu i opet ostaje ona lakoća. Prelijepo…..
Od srca zahvaljujem Darku i Tri principa i danu i trenu kad sam ih pronašla.
Hvala!
Valentina
Pokušavanjem da promjenu “učinite” onemogućavate da se promjena desi
Da s vama podijelim jednu metaforu. Vjerujem da ste se našli u situaciji, a možda ste u njoj i trenutno, u kojoj se ne osjećate dobro, stvarate otpor prema svom unutarnjem stanju, prema životu, prema sebi.
I najčešće se u takvoj situaciji dešava da osoba intenzivno želi i pokušava izaći iz ovog stanja, tj. učiniti, ostvariti, inicirati određenu promjenu u sebi.
Međutim, čim više zapnete za to da se promjena mora desiti i da je vi morate ostvariti, istovremeno je onemogućavate.
Promjena je dio prirodnog toka stvari i uvijek dolazi sama, tj. iz onog dubokog neosobnog univerzalnog dijela nas.
Ovaj fenomen dobro opisuje sljedeća metafora:
Probajte sljedeće, usmjerite pažnju na vlastito disanje.
Disanje je tjelesni proces kojim možemo upravljati svjesno ili može u potpunosti biti prepušten autonomnom nesvjesnom upravljanju našeg tijela, tj. možemo mi “činiti” da dišemo ili se disanje može odvijati samo od sebe.
Dakle, pažnja vam je na disanju. U ovom trenutku proces disanja je prepušten svjesnoj kontroli. Vi svjesno kontrolirate, tj. “činite” da tijelo diše. A sad pokušajte ostvariti promjenu. Pokušajte da disanje opet bude automatsko, a ne svjesno, kontrolirano. Možete li ostvariti ovu promjenu? Možete li vi na bilo koji način početi disati automatski? Ili se to jedino isključivo može desiti samo od sebe kad vi prestanete pokušavati, tj. tek kad na cijelu stvar zaboravite?
Na isti način, svaka prava unutarnja promjena ne može doći iz vašeg pokušavanja, dok je um fokusiran na stanje u kojem jeste i dok ga želi promijeniti.
U prirodi, a čovjek je dio prirode, sve se jednostavno odvija, dešava, samo od sebe, bez ideje osobnog djelovanja, ona postoji samo kod nas, ljudi. Ideja osobnog djelovanja, osobne kontrole je samo ideja, djelić logike ugrađen u ljudski um da bi mogli imati iskustvo izdvojenosti iz ostatka postojanja. To nije istina. I ono što će vas osloboditi je sloboda od ove ideje, tj. uvid u njenu iluzornosti i dublju istinu iza nje, a ne djelovanje, trud i pokušavanje promjene iz ideje “ja ću to promijeniti”.
Ono što vas muči proći se samo, kao što list otpada s drveta kad više nije potreban.
Otpor stvara ono čemu se opireš
Čemu god pružate otpor, to postajete. Ako se opirete ljutnji, uvijek ste ljuti. Ako se opirete tuzi, uvijek ste tužni. Ako se opirete patnji, uvijek patite. Ako se opirete zbunjenosti, uvijek ste zbunjeni.
Mislimo da se opiremo određenim stanjima jer su ona tu, ali zapravo, ona su tu jer im se opiremo.
“Whatever you resist you become. If you resist anger, you are always angry. If you resist sadness, you are always sad. If you resist suffering, you are always suffering. If you resist confusion,you are always confused. We think that we resist certain states because they are there, but actually they are there because we resist them.”
Adyashanti
Sve barijere otpadaju kad počneš slušati
Otkrit ćeš da sve barijere otpadaju kad počneš slušati, promatrati, otkrivati. Nema razloga za uklanjanje barijera; i u onom trenutku u kojem uneseš razlog, ne uklanjaš ih. Čudo, najveći blagoslov je dati vlastitom unutarnjem opažanju priliku da ukloni barijere. Ali kad kažeš da barijere moraju biti uklonjene i prakticiraš uklanjanje, to je posao uma; a um ne može ukloniti barijere. Moraš vidjeti da ih ni jedan pokušaj s tvoje strane ne može ukloniti. Tad um postaje vrlo vrlo miran i u ovoj mirnoći otkrivaš ono što je istinito.
“You will find that all barriers drop away when you yourself are beginning to listen, to observe, to find out. There is no reason for removing the barriers; and the moment you bring in a reason, you are not removing them. The miracle, the greatest blessing is to give your own inward perception an opportunity to remove the barriers. But when you say that the barriers must be removed and then practice removing them, that is the work of the mind; and the mind cannot remove the barriers. You must see that no attempt on your part can remove them. Then the mind becomes very quiet, very still; and in this stillness you discover that which is true.”
Jiddu Krishnamurti
Zanimljivo kako ti sve ide od ruke kad prestaneš mariti
Sve što te ikad mučilo, što te muči ili će te ikad mučiti je misao da bi nešto trebalo biti drugačije nego što jest.
d.
…a uvijek se čini da je ono što te muči ono što jest. To je trik uma. Problema nema.
Samo otpor na otpor na otpor, a u bazi nema ničega. Baba Roga je imaginarna :)))
Claire Weekes: Plutati kroz anksioznost
Dragi čitatelji!
Uvijek mi je drago kad naiđem na pojedince koji se u moru pristupa i konvencionalnih psiholoških, psihijatrijskih i sličnih metoda (koje u korijenu imaju temeljno nerazumijevanje istine) ističu po tome što ljudima pomažu iz istinskog razumijevanja toga kako mehanizmi ljudske psihe funkcioniraju. Danas sam naišao na trag jedne takve osobe koja nije više živa, ali očito je dal svoj doprinos razumijevanju psihe. Ime joj je dr. Claire Weekes, bavila se liječenjem anksioznosti i u nastavku možete pročitati kratki prevedeni članak o njenom pristupu.
Claire Weekes
bila
je australska liječnica svjetski poznata po svojoj sposobnosti da pomaže ljudima s anksioznim poremećajima te po svojim knjigama na istu temu.
Centralna tema njene metode bila je plutanje kroz anksioznost. Što je Claire Weekes pod time mislila? Evo kako ja to shvaćam.
Kako plivate?
Komplicirano je. Morate koordinirati pokrete svojih ruku, nogu i glave da se krećete kroz vodu. Također, morate disati bez da udahnete veliku količinu vode. I morate se nastaviti kretati u zamišljenom smjeru, čak i kad vam voda ulazi u oči.
Za većinu ljudi potrebno je puno vježbe da bi naučili plivati zato što ima toliko faktora koje je potrebno povezati i toliko različitih pokreta za savladati.
A kako plutate?
Ne trebate zaista učiti plutati. Komad drveta može plutati, a tako može i osoba. Ono što možda morate naučiti je da ne stajete sami sebi na put, tj. kako jednostavno pustiti da se plutanje desi.
Komad drveta ne mora to učiniti, ostvariti, on jednostavno pluta, dok god se nalazi u vodi. I ljudi plutaju, ako samo “legnu” na vodu.
Ali ljudi, za razliku od komada drveta, često imaju problem s puštanjem i povjerenjem u prirodnu sposobnost svog tijela da pluta. Njihovo nepovjerenje i strah će ih voditi prema tome da nešto “čine” da bi pokušali ostati na površini.
To nije plutanje, to je tonjenje! Da biste naučili nekoga da pluta, možda bi im morali dati nekoliko instrukcija – lezi, pusti glavu u vodu, ispruži ruke i noge, budi miran – ali najvažniji dio “tehnike” plutanja je… ne čini ništa, pusti se i pusti da vrijeme prolazi.
Plutanje nasuprot plivanju
Kad mi anksiozni klijenti dođu da im pomognem s njihovom anksioznošću, oni obično očekuju da ću im ponuditi pomoć tipa nekog oblika plivanja: mnoge specifične načine nošenja s anksioznošću i mnoge tehnike da ih održavaju “na površini”.
Ali ono što zaista trebaju je nešto što je bliže pomoći tipa plutanja. Oni trebaju naučiti pustiti umjesto učiniti da se nešto desi ili spriječiti nešto od dešavanja. To je najsigurniji put oslobođenju od anksioznosti.
Što je Claire Weekes mislila pod “plutanjem”?
Prvo i najvažnije, mislila je dočarati nešto suprotno od borbe. Put povratka unutarnjem miru ide paralelno sa senzacijama anksioznosti i panike, umjesto da im se odupire.
Opisala je plutanje kao “umijeće neaktivnosti” i rekla da to znači:
prestati se grčevito držati za sebe, pokušavati kontrolirati svoj strah, pokušavati nešto s tim napraviti te se istovremeno podvrgnuti konstantnom promatranju.
Tu poruku je teško prenijeti. I ona je to, naravno znala te napisala:
Prosječna osoba, napeta od borbe ima duboki otpor prema… puštanju. Ona u svojoj nejasnoći misli da ako to učini, izgubit će kontrolu nad zadnjim ostacima svoje snage volje i njena kuća od karata će se srušiti.
Claire Weekes znala je da je to trik
Otpor koji Claire Weekees spominje je posljedica “paničnog trika”. To je ideja da se osoba jedva drži u jednom komadu i da ako makar i mrvicu popusti stisak, raspast će se. Međutim, upravo je njena borba da zadrži stisak ono što održava anksioznost.
Ono što mi se najviše sviđa kod ideje plutanja je da izbjegava dvije česte zabune o prevazilaženju anksioznosti. Prva je ideja da se protiv anksioznosti trebate boriti i pobijediti. I druga, povezana s prvom je da se trebate naoružati svim vrstama tehnika i predmeta da bi se suprotstavili i suočili s anksioznošću.
U stvarnosti, mnogo bolje ćete napredovati kad se pustite da plutate kroz anksioznost, ne stremeći da bilo što prevaziđete, ne boreći se kroz upotrebu tehnika već jednostavno dopuštajući senzacijama da s vremenom prođu same.
Najbolja vrsta pomoći, po mom mišljenju je “plutajuća” vrsta. To je pomoć koja vam asistira u otkrivanju vlastitih prirodnih sposobnosti da se nosite s bilo čime što dođe, umjesto da vas oboružava protiv potencijalne nevolje.
🙂
Nikad te ne muče drugi ljudi.
Ono što te muči je uvijek misao – tvoja osuda i otpor prema tome kakav je netko drugi.
d.
Još jedan opis Tri principa
Zapitajte se: “Što zaista želim?”, onda se zapitajte: “Što će mi to dati?”, a onda se zapitajte to isto pitanje ponovo i ponovo. U jednom trenutku doći ćete do činjenice da ono što zaista želite u životu nije stvar, to nije okolnost. To je osjećaj. I sve želje kad o njima razmislite, svode se na nekoliko osnovnih osjećaja: sigurnost, mir, radost, harmonija, sloboda i ljubav. Svi ti osjećaji zapravo su jedan osjećaj. Duboki osjećaj u vama, blizina onome što zaista jeste, vašoj istinskoj prirodi. I on je uvijek ovdje, u vama, samo što većinu vremena to ne vidite, zavaravaju vas vaše osobne misli koje stvaraju privid disharmonije.
U današnjoj zapadnjačkoj civilizaciji postoji kroničan nedostatak ovih osnovnih osjećaja. Većina ljudi još uvijek traži ispunjenje i unutarnji mir, živi samo u vlastitim mislima, projekcijama osobnog uma, bez kontakta sa stvarnošću i radošću čistog postojanja. A traže na krivom mjestu – u svijetu forme, vanjskom svijetu.
Ono što tražite je ovdje, u vama cijelo vrijeme. Neće doći iz nečega.
Možda ste čuli ovo već stotine puta i možda mislite da znate da je tako, ali da li zaista znate, osjećate i živite iz tog mjesta? Ili to znate samo intelektualno? Kroz razumijevanje Tri principa, ovo prestaje biti samo intelektualno znanje, počinjete to razumjeti iznutra, istinski vidjeti i osjećati da je tako te živjeti ljepši, ispunjeniji i bogatiji život u skladu s vašim dubljim osjećajem svrhe.
Tri principa nisu još jedna tehnika, to nije tehnika, metoda ili alat, to je nešto potpuno drugačije. To je beskonačno jednostavno, a duboko razumijevanje činjenice da svatko od nas kreira 100% svog doživljaja stvarnosti iz trenutka u trenutak, da naši osjećaji nikad ne dolaze iz naših okolnosti već da uvijek dolaze iz naših misli u trenutku. Razumijevanje je nešto što kroz uvide izvire iz vas i temelj je života bez napora i borbe, života u skladu s prirodnim tokom. To je stanje harmonije i prihvaćanja svakog trenutka takvog kakav jest.
Kroz to razumijevanje shvaćamo da je s nama sve u redu već sada, da nema potrebe za mijenjanjem ili poboljšavanjem. Shvaćamo da svi naši problemi dolaze iz naših misli i da u stvarnosti ne postoje. Kad to shvatimo izostaje potreba da se s mislima, emocijama i stanjima išta radi, da ih se pokušava promijeniti. Jedino što se samo po sebi mijenja je odnos prema onome što stvara probleme – prema našim mislima.
Raj je uvijek tu. Tik ispod površine. Ništa se ne treba promijeniti, raj je već sad, upravo u ovome što JEST.
d.
…jedino što je potrebno da to vidimo i osjetimo je da prestanemo vjerovati misli koja kaže da bi nešto trebalo biti drugačije
Misterija
Napetost počinje kad se počneš držati za ideju o tome kako bi se nešto trebalo odviti. Kad pustiš tu ideju i jednostavno se prepustiš, prestaneš vjerovati u misao da bi se išta trebalo odviti onako kako si ti zamislio, vraćaju se mir, povjerenje, uživanje, čarolija i MISTERIJA.
Koriste li nam ideje “dobro” i “loše”?
Sve što nas dijeli od bistre glave i mogućnosti da vidimo stvari onakvima kakve jesu je jedan program kroz koji provlačimo gotovo svako svoje iskustvo.
To je podjela na dobro i loše.
Jeste li primijetili da čim ste “dalje od sebe”, tj. više u osobnom umu, glavom vam se roji više misli, čim se na bilo koji način osjećate lošije, tim više dijelite ljude, okolnosti, situacije ili pojedine svoje osobine na dobre i loše? Ta podjela može biti tako sakrivena da ni ne vidimo da je tu. Kao da na primjer stavimo zelene naočale i nakon nekog vremena više ni ne primjećujemo da ih nosimo. A one su cijelo vrijeme tu, ni ne primjećujući sudimo – ovaj čovjek je savršen, a ovaj ne valja i ne vrijedi, jedna okolnost nam je idealna dok nam je druga katastrofalna. A u stvarnosti to ne postoji.
Sve je onako kako jest.
Ni osoba ni okolnost ni bilo što što doživljavamo ne može samo po sebi biti dobro ili loše. Može biti samo takvo kakvo jest. Samo još jedna specifična forma u kojoj se život manifestirao. Oznake dobro i loše uvijek dodajemo mi, to je sloj misli koji stvara iluziju dualnosti, iluziju da postoji nešto što je samo po sebi dobro ili samo po sebi loše. To su ideje, misli, kad uvidimo njihovu pravu prirodu u našem umu se pretvaraju u pepeo, nestaju.
Kad u savani lavovi uhvate i pojedu antilopu, je li to dobro ili loše?
Pobliže, što bi bile te ideje? Iza njih stoji jedna opet misaona konstrukcija našeg uma koja kaže od prilike: dobro je ono što bi trebalo postojati, što ima pravo postojati ili preferiramo to nad nečim drugim, a loše ono što ne bi trebalo, tj. nema pravo postojati ili ne želimo da postoji. Pritom previđamo činjenicu da su to sve naše osobne misli – ideje o nečemu i povjerujemo da je to nešto što postoji nezavisno od nas u vanjskom svijetu i da mi to samo doživljavamo.
Kroz mentalno stanje dualnosti stvaramo otpor i težnju, stanja koja nas drže dalje od istine, jasnoće i harmonije.
Ništa nije bolje od nečeg drugog.
Riječi bolje i lošije upotrebljavaju se i za oznaku kvalitete nečega. Na primjer jedna osoba će bolje (kvalitetnije) odraditi posao od druge osobe ili na primjer jedan automobil je bolji (kvalitetniji) od drugog. Zato često nastaje zabuna. Bitno je odvojiti ideje bolje i lošije koje služe kao koristan alat za snalaženje u vanjskom svijetu i te ideje shvaćene na drugi način – kad sa sobom donose mentalno stanje – emocionalnu obojenost i koje shvaćamo kao da imaju apsolutno značenje.
Također, često neke ljudske osobine vežemo za ideje dobrog i lošeg pa tako kolektivno npr. lijenost, sebičnost ili neinteligentnost smatramo nečim lošim, a npr. uspješnost, nesebičnost i hrabrost nečim dobrim. I same riječi kojima opisujemo ove osobine sa sobom nose dodijeljeni prizvuk nečeg dobrog ili lošeg. Međutim, to možemo odvojiti.
Sve ima potpuno jednako pravo postojati.
Ako vidimo da je netko lijen, to ne moramo vidjeti kao nešto loše, što opet ne znači da ga zbog toga nećemo odbiti na razgovoru za posao.
Ništa nije krivo.
Nije nam potreban sud – podjela na dobro i loše u apsolutnom smislu, da bi stvari jasno vidjeli i da bi se u svijetu snalazili. Upravo suprotno, puno bolje vidimo i bolje se snalazimo kad ne stvaramo tu podjelu. Čim više u nju vjerujemo, više sami sebi zagorčavamo život. Čim manje sudimo, život je ljepši.
Sve što nas muči je na odlasku
Sve što nas bilo kad muči su naše misli. I to, naše misli otpora prema nečem što jest, negacija, vjerovanje da nešto ne valja. I svi ih imamo u izobilju. Nekih smo svjesni, a neke leže u podsvijesti i djeluju iz pozadine, stvaraju neko nedefinirano nezadovoljstvo ili osjećaj ispraznosti, a samo ponekad pokažu zube. To se desi svako toliko, kad nam dođe žuta minuta.
Problem nastaje kad od one prve relativno bezazlene negativne misli počnemo u našem nerazumijevanju toga što se zapravo zbiva stvarati problem. To što na površinu dolaze neke unutarnje borbe, muke, patnje, gledajući širu sliku nije nešto samo po sebi loše već nešto što nam donosi oslobađanje iz okova podsvijesti. Naime, zamislite si podsvijest kao jednu staklenu teglu. Na dnu nalaze se slojevi mulja. To su naša vjerovanja, ono što stvara nedefiniranu smetnju u pozadini. Mulj se neće maknuti s mjesta dok se tegla ne protrese, kad se protrese počne se dizati prema površini, dolazi u našu svijest i manifestira trenutni aktivni problem. Podsvjesni obrazac pokazuje svoje zube. Ne razumijevajući kako stvar funkcionira, mi problem pokušavamo riješiti, potisnuti, od njega pobjeći ili na bilo koji drugi način izaći iz patnje, međutim, takvim nastojanjem vjerovanja koja stvaraju emocije – muke, možemo samo potisnuti natrag u podsvijest, a ne možemo ih se trajno osloboditi.
U takvom trenutku imamo dva izbora – borbu s problemom, tj. potiskivanje i s druge strane prepuštanje onome što nas muči i jednostavno čekanje da prođe. Do konkretnog trajnog oslobađanja dolazi samo kroz prepuštanje. Kad se mulj s dna tegle digne, on je na putu izlaska. U jednom trenu mora proći kroz usko grlo na vrhu i to je trenutak naše najveće muke. Međutim, ako ga pustimo, ako ne radimo otpor, taj mulj izlazi i raspršuje se u zraku.
Jedan problem (obrazac) u pravilu se neće raspršiti odjednom, ali kad se sljedeći put vrati, doći će smanjenog intenziteta, kraće će trajati i lakše ćemo ga propustiti. On se vraća u valovima koji izgledaju od prilike ovako, kao loptica koja odskače od poda:
…svaki je manji od onog prethodnog. Nakon nekoliko takvih ciklusa, on je otpušten, više se ne vraća, a mi u tom aspektu živimo s više slobode, nestaje onaj pozadinski šum nezadovoljstva i ograničenosti. Kad znate da stvar ovako funkcionira, to vam omogućava dubinski pozadinski mir i u trenucima kad se sve čini negativno. Ponekad čak i priželjkujete muku jer znate da poslije nje dolazi oslobađanje.
Što su negativna emotivna stanja i kako se s njima nositi
Negativna emotivna stanja nisu ništa drugo nego određene misli trenutno aktivne u našoj svijesti ili podsvijesti. Emocije su uvijek samo misli.
Pojedina misao kod svakog pojedinačno već prema njegovom psihičkom sklopu može biti neutralna ili imati emotivni naboj. Taj naboj može biti pozitivan – to su oslobađajuće, neograničavajuće misli ili negativan – zatvarajuće, ograničavajuće misli, one koje izazivaju negativne emocije. Naš doživljaj života, tj. sve što u bilo kojem obliku doživljavamo kreirano je isključivo kroz misli. U nama ne može postojati emocija stvorena mimo misli.
Svaka emocija je zapravo misao, ali ponekad nam to nije vidljivo – čini se da postoji sama po sebi ili da se temelji u nečemu u vanjskom svijetu ili u našem tijelu ili da je to neki dio nas ili neki entitet koji nas opsjeda ili bilo što drugo što nisu naše misli. Također, mnoge pa čak i većina misli koje stvaraju negativne emocije djeluju iz naše podsvijesti, dakle nismo ih svjesni. U tom slučaju vrlo lako povjerujemo da emociju stvara nešto što nije misao.
Sigurno se možete sjetiti neke situacije u kojoj imate emocionalnu reakciju. Čim pomislite na takvu situaciju, ta misao kreira emociju, obično u blažoj verziji nego u stvarnoj situaciji, ali na tom primjeru lako možete biti svjedok tog mehanizma – kreacije emocije kroz misli.
Dok god vjerujemo da emocije dolaze iz nečega što nisu misli, sami sebe činimo žrtvom te okolnosti za koju smo povjerovali da je izvor emocije. Vjerujemo da se emocija ne može promijeniti dok god se ne promijeni okolnost i tako smo sami sebe ulovili u zamku. U nerazumijevanju toga odakle zaista dolazi emocija, pokušavamo promijeniti okolnost.
Kad na mentalnoj razini shvatimo ili barem povjerujemo da emocija zaista dolazi iz naših misli, sljedeći korak je pokušaj mijenjanja, kontroliranja i upravljanja svojim mislima. To može funkcionirati u nekim trenucima, ali često, koliko god se trudili, ne uspijevamo promijeniti svoje negativne misli. I često se kroz taj trud i pokušavanje samo zakopavamo dublje u trenutno negativno stanje.
Da bi izašli iz negativnog emocionalnog stanja nije potrebno analizirati, kontrolirati ili mijenjati svoje misli, biti ih svjestan, nije potrebno ništa raditi. Potrebno je samo razumjeti prirodu misli.
Sljedeći korak, ono što omogućava pravu slobodu i daje nam mogućnost da kroz negativna emotivna stanja prođemo brzo i bezbolno je unutarnji uvid, tj. razumijevanje prirode onoga jedinoga čime kreiramo naš doživljaj – naših misli.
Misao je samo misao, jedna tvrdnja, jedna ideja, koncept kojim sami sebi objašnjavamo ono što doživljavamo. Ni jedna misao nije istina sama po sebi, ona je samo alat, medij kojim stvaramo doživljaj. Dakle priroda misli pa tako i cjelokupnog našeg doživljaja je u svojoj srži iluzorna. Mi ne vidimo ono što jest, vidimo svoju misao o onom što jest. A budući da je i svako negativno emocionalno stanje kreirano kroz
misli, i tad doživljavamo samo svoje misli o nečemu, a ne to nešto samo po sebi – dakle doživljavamo iluziju.
To što nas muči zapravo ne postoji.
Razumjeli ili ne iluzornu prirodu misli, svi se možemo složiti da su misli nešto promjenjivo. Ljudskim umom u jednom danu u prosjeku prođe nekoliko desetaka tisuća misli. One su nešto što stalno dolazi i odlazi. Kao što kaže jedna izreka: Odnosi se prema mislima kao prema vječno promjenjivom vremenu u planini. Kao što se izmjenjuju oblačna i sunčana razdoblja tako se izmjenjuju i misli s pozitivnim i negativnim nabojem. Poslije sunca uvijek kad tad dolaze oblaci, a poslije oblaka uvijek opet dolazi sunce. I to je normalan prirodan proces, prirodno je da se u nama izmjenjuju ugodna i neugodna raspoloženja, tu nema ništa krivo, a nastojanje da cijelo vrijeme budemo u dobrom raspoloženju je ideja našeg osobnog uma koja nije u skladu s prirodnim tokom.
Negativno emocionalno stanje, samo po sebi je bezazleno i brzo prolazno – sjetite se kako negativna stanja funkcioniraju kod male djece. Ono postaje patnja kad se iz pukih misli s negativnim emocionalnim nabojem koje same po sebi nisu problem, počne stvarati problem. Na inicijalnu misao počinju se vezati druge
misli pa na njih još misli i na taj način u trenutku nastaje velika mentalna konstrukcija koja količinom misli negativnog energetskog naboja stvara veliku emocionalnu težinu.
Pokušaj i želja da se misli promijene i da se vratimo u pozitivno emocionalno stanje zapravo je dodavanje još misli na hrpu misli koja nas muči i time stvaranje još veće težine i intenzivnije emocije. Sama ta želja smanjuje mogućnost da se misli njihovim prirodnim tokom promijene same od sebe. Prema svom sadržaju ta želja je neprihvaćanje onog što jest – trenutnog stanja, a neprihvaćanje je jedina kočnica kojom možemo usporiti ili onemogućiti prirodnu promjenu i kojom zapravo većinu vremena kad nas nešto muči to i radimo.
U trenutku kad smo uronjeni u negativne emocije takvo stanje dolazi s osjećajem da je problem stvaran i da se stanje neće promijeniti ako po tom pitanju mi nešto ne napravimo. To je velika zabluda. Stanje se prirodno uvijek mijenja. Samo od sebe.
Negativna emocija uvijek prođe, to je priroda misli – vječna promjena. I proći će najbrže ako je prihvatimo, ako je ne pokušavamo mijenjati, ako pustimo svojoj unutarnjoj inteligenciji, prirodnom toku da odradi taj posao, da nas vrati u naše osnovno prirodno neopterećeno stanje. Mi tu nemamo za činiti ništa.
Razumijevanje prirode misli daje nam mogućnost da sve bolje vidimo kreaciju negativnih emocionalnih stanja kroz vlastite misli. Odjednom shvaćamo da nam ono što sami stvaramo ne može nanijeti bol dok god znamo da smo mi ti koji to stvaramo. Kao posljedica dešava se to da negativna stanja postaju neusporedivo manje intenzivna te puno kraće traju bez da bilo što po tom pitanju radimo.
Koji je problem s tehnikama?
Svaka tehnika je, u idealnom slučaju, radnja za koju je nekome u nekom trenutku došlo da je napravi i poslije koje se u nekom aspektu osjećao bolje ili dobio novi uvid. I to u takvim spontanim trenucima može djelovati vrlo oslobađajuće ili osvještavajuće, u takvim slučajevima impuls dolazi iznutra. Međutim, dešava se da se takvi impulsi shvate kao nešto fiksno, ako se tehnike ili metode shvate kao recept, one nas mogu uloviti u zamku.
Tehnike, kako ih se danas shvaća, kao mentalna ili fizička radnja ili niz radnji koje bi nam trebale pomoći da se poslije njih osjećamo bolje, riješimo svoje probleme, promijenimo životne okolnosti… mogu doći iz velike zablude našeg uma.
Potreba za korištenjem, upražnjavanjem tehnika često dolazi iz nerazumijevanja i neprihvaćanja – iz osobnog uma. U tom slučaju, kad želimo tehnikom nešto riješiti znači da ne prihvaćamo stvari onakve kakve jesu, bilo to nešto u nama ili izvan nas. Želimo ili vjerujemo da bi nešto trebalo biti drugačije. Dakle krećemo iz iste zablude osobnog uma koja je i stvorila sve naše probleme pa tako i onaj koji pokušavamo riješiti. I naravno, to ne funkcionira, stvar se ne rješava. Dok pokušavamo riješiti “problem”, istovremeno ga nastavljamo stvarati.
Svaki pokušaj osobnog uma da nešto promijeni praktički redovito dolazi iz neprihvaćanja, tj. otpora prema onome što jest. I čim smo više u otporu, želja za promjenom postaje sve veća, a promjena je sve dalje od nas, sve smo dublje u problemu. Jedan jedini odgovor na sve je prihvaćanje. Da bi prihvatili ne služe nam tehnike, to nije pokušaj. To je jednostavno nešto što se desi u nama. Prihvaćanje ne možemo dohvatiti, izazvati jer ako krenemo s takvim odnosom prema njemu svodimo ga na pokušaj i opet kroz stražnja vrata ulazimo u isti začarani krug. Ali možemo jednostavno prihvatiti. I to sve ono što doživljavamo kao unutarnje – misli, emocije, fizičko stanje i sve ono što doživljavamo kao vanjsko – vanjski svijet.
S prihvaćanjem nestaje grčevita želja uma za promjenom i tada se promjena prirodno i lako sama od sebe desi. Svi mi u sebi imamo savršeni mehanizam koji, ako mu dopustimo, tj. ako odustanemo od želja i pokušaja uma, uspostavlja ravnotežu u nama na psihičkoj i fizičkoj razini – to je naše unutarnje urođeno zdravlje koje je uvijek tu za nas, čak i kad se čini da ga nema.
Stalna promjena je temeljna karakteristika ovog svijeta forme. A paradoks je da smo mi ti koji blokiraju prirodni tok – prirodnu promjenu upravo svojom željom i vezanošću za zamišljene posljedice promjene.
Svaka želja za promjenom svodi se na želju za unutarnjim mirom i dok god radimo tehnike da bi do toga došli, vjerujemo da to nije već ovdje i sada, u nama. Dok ne otpustimo to vjerovanje, ne osjećamo unutarnji mir, ono cijelo vrijeme kreira naš doživljaj u kojem mir ostaje samo koncept u budućnosti, nakon odrađene tehnike ili godina rada na sebi.
“You cannot find true happiness by doing anything. You can experience moments of happiness certainly. But to recognize you are that which is happiness, you must abandon all vehicles of escape. The end must be experienced. Every thing must be given up. To receive ultimate attainment, finally you must stop trying to get anything.“
Ne možeš naći istinsku sreću nešto čineći. Definitivno možeš doživjeti trenutke sreće. Ali, da bi prepoznao da si sreća ti, moraš napustiti sva vozila bijega. Kraj mora biti doživljen. Sve mora biti predano. Da bi primio ultimativno “postignuće”, konačno moraš prestati pokušavati bilo što dobiti.”
Gangaji
Svako zlo za neko dobro
Zamislite da hodate livadom gradskog parka. Na što ste fokusirani u tom trenutku? Na to da ne stanete u pseće govno. I kakav osjećaj to stvara u vama? Ja bih rekao osjećaj lagane napetosti i opreza. Ne osjećate se sasvim opušteno i slobodno, da možete hodati ili trčati u bilo kojem smjeru bez potrebe da gledate kamo stajete, onako kako bi se osjećali na nekoj livadi u prirodi. Čini li vam se da se takav osjećaj neslobode, opreza i kontrole, tj. izbjegavanja govana provlači i kroz cijeli vaš život, da si ne dajete slobodu da opušteno idete kamo god vam dođe?
Stvar je perspektive, percepcije govna, kako na livadi tako i u životu. U ovom slučaju govna u životu bila bi „loši“ događaji, ljudi i situacije koje pokušavate izbjeći.
Sad se prisjetite koja je u narodu uvriježena simbolika govna. Govno znači novac, zar ne? Kad se toga sjetite, dakle kad u vašem umu postane prisutna samo jedna dodatna misao, kako se onda osjećate kad hodate livadom u parku? Odjednom puno lakše i slobodnije. Nastaje win-win situacija. Kamo god krenete, sve je super. Ili će vam cipela ostati čista ili ćete ugaziti u govno što će biti znak da vam od nekuda dolaze novci. I ne možete napraviti krivi korak. A to što vam se prije činilo da možete bila je samo stvar drugačije percepcije livade i svega što ona nosi.
Tako je i sa životom. Hoćete li živjeti u napetosti od izbjegavanja govana ili u slobodi da opušteno idete kud god vam dođe ovisi o vašoj percepciji „govna“, a time i cijelog života. Rekao bi narod:
Svako zlo za neko dobro
Ono što nam se u životu događa, a percipiramo kao zlo, uvijek je putokaz, prilika da promijenimo percepciju i vratimo se za jedan korak bliže sebi, bliže uvidu u to tko zaista jesmo, a time i bezuvjetnom unutarnjem miru i zadovoljstvu. Svaki takav događaj ili situacija prilika nam je da se još jednom sjetimo da naš (u ovom slučaju negativan) doživljaj toga što se desilo ne postoji sam po sebi, ne potiče iz događaja ili situacije nego je kreiran u nama, iznutra kroz naše misli o tome što se desilo. I to što osjećamo su isključivo samo naše misli u trenutku. I ako ih ne pokušavamo promijeniti, one će vrlo brzo otići dalje svojim putem. Svaki put kad se ponovo i ponovo toga sjetimo, razumijevanje tog principa u nama se sve više ukorjenjuje.
Dakle, livadna govna donose novce, a životna govna daju nam priliku da nam donesu nešto puno bolje – unutarnji mir, bezuvjetno zadovoljstvo, ispunjenost, povezanost i sve ostale najbolje iskonske osjećaje koje možemo osjetiti.
S tim uvidom mijenja se percepcija „loših“ životnih okolnosti, a time i cijelog života, uviđamo da je sve jedna savršena cjelina u kojoj je svaki kotačić u svakom trenutku točno na svom mjestu.
I više ne trebate paziti kuda ćete zakoračiti jer ne možete pogriješiti.
O rastvaranju mentalno emocionalnih obrazaca
Što je mentalno emocionalni obrazac – to je program usađen u našu svijest ili podsvijest, sastavljen od određenih misli (vjerovanja i koncepcija) koji uzrokuje da se kao reakcija na određenu situaciju u nama probude određene emocije i/ili da reagiramo na određeni način. Obrasci se često manifestiraju tako da neprekidno, koliko se god trudili izbjeći ih, uvijek ponovno upadamo u istu ili sličnu situaciju te se protiv svoje volje osjećamo i reagiramo na isti ili sličan način.
Sjeme, tj. temelji (inicijalna vjerovanja) mentalno emocionalnih obrazaca formiraju se već u ranom djetinjstvu. Kroz život oni imaju tendenciju da postaju sve razvijeniji, kompleksniji i na nas negativno utječu u sve većem broju životnih situacija. Neki od češćih obrazaca imaju za posljedice osjećaje nesigurnosti, usamljenosti, manje vrijednosti, nesposobnosti, oskudice, krivnje, odvojenosti, ljutnje, zamjeranja, zavisti itd. Svi ti obrasci iz kojih proizlazi patnja u bilo kojem obliku, utemeljeni su u jednoj jedinoj misli kojoj na nekoj svjesnoj ili podsvjesnoj razini vjerujemo. Ta se misao pojavljuje u sljedećim formama: „ja ne valjam“, „ja nisam dobar“, „ja nisam potpun ili dovoljan“, „ja ne vrijedim“… Kao posljedica javlja se stalan osjećaj da nismo dobri, potpuni i dovoljni točno ovakvi kakvi jesmo nego uvijek smišljamo što bi još trebali napraviti/postići/promijeniti da bi bili bolji, veći ili vredniji. To je univerzalna zamka u koju gotovo svi upadamo te iz nje proizlazi sva psihička patnja.
S godinama osvještavamo sve više svojih obrazaca te ih upoznajemo sve bolje i bolje. Međutim, pomaže li nam to da ih promijenimo, tj. rastvorimo, da se oslobodimo njihovog utjecaja? Često nas svjesnost o njima samo zakopava sve dublje i dublje u krugu samoosuđivanja, kompleksa, samozamjeranja i osjećaja da smo na bilo koji način loši, nedovoljni, krivi ili općenito drugačiji nego što bi trebali ili mogli biti. Kroz sve veću svijest o tome kako funkcioniraju i koliko nas ograničavaju i zagorčavaju nam život, počinjemo tražiti izlaz iz svojih problema. Počinjemo tražiti načine na koje bi se od obrazaca oslobodili. Ili od njih počinjemo bježati na različite načine – izbjegavanjem određenih situacija i ljudi ili kroz alkohol, droge, ovisnost o hrani, televiziji, internetu, kupovanju… i svemu onome što nam omogućava da se na trenutak ne moramo s njima suočavati. Međutim, u sebi zapravo znamo da ništa od toga nije trajno i dubinsko rješenje, kad privremeni izvor distrakcije više nije tu, naši problemi nam se vraćaju svom silinom. Sljedeći korak u potrazi za slobodom kod mnogih postaje rad na sebi. Umjesto traženja izlaza u vanjskim stvarima počinjemo tražiti izlaz u promjeni kemijske (prehrana) ili energetske (energetski rad) strukture tijela ili pak kroz razne mentalne tehnike ili metode psihoterapije sa svrhom mijenjanja svojih misli tj. eliminacije svojih obrazaca. Nakon godina i godina rada na sebi mnogi ljudi imaju osjećaj da se nisu pomaknuli s mjesta ili da su promjene vrlo plitke te osjećaju da ih oni osnovni korijenski problemi tj. obrasci emocija, reagiranja i ponašanja i dalje muče.
Dok ne prihvatite svoje emocije, svoje obrasce i svoja ograničenja, dok ne prestanete stvarati otpor prema njima i dok ne odustanete od želje da ih promijenite i rastvorite, oni će uporno stajati na svojem mjestu. Koliko god pokušavali promijeniti sebe ili svijet oko sebe, konkretna, korijenska unutarnja promjena neće se desiti dok ne prihvatite ono što vas muči i okrenete se prema tome, umjesto da od toga bježite.
U trenutku kad prestanete bježati i prihvatite stanje točno takvo kakvo jest, kakvo god bilo, osjetit ćete ogromno olakšanje. Vaš problem u trenutku će izgubiti na težini i dubini. Odjednom uviđate da to i nije bio toliki problem. Da ste sasvim u redu, sasvim dobri i dovoljni već sad, upravo u ovom stanju u kojem jeste.
Najčešće kad osjetimo da su nas obuzele negativne emocije, u nama se javlja potreba i želja da iz negativne emocije izađemo, da je prestanemo osjećati. Ta potreba je jedino što drži negativnu emociju na mjestu i ne da joj da prođe. Kad pustimo emociji da bude kakva god je, kad je prihvatimo i osjetimo do kraja, kad je prigrlimo i volimo, kad nemamo apsolutno ništa protiv nje, kad je shvatimo kao još jedan segment ekspresije života i samo još jedno iskustvo, kad nam je svejedno da li je osjećamo ili ne, tad ona nema izbora nego se sama od sebe rastvara. S njom nije potrebno ništa raditi, potrebno ju je samo prihvatiti. Na taj način univerzalno funkcionira svaki doživljaj svakog „negativnog“ stanja ili emocije. To je jednostavno pravilo koje uvijek funkcionira i ne možemo ga zaobići ni preskočiti. Ono prema čemu stvaramo otpor, što silom želimo promijeniti raste, a ono što pustimo da postoji kakvo god jest, to se samo od sebe rastvara i nestaje. Ako jednom određeni obrazac potpuno prihvatimo i on u tom trenutku izgubi svoje djelovanje (negativne emocije nestanu), to ne znači da se on više nikada neće pojaviti. Međutim, ovo je univerzalni i jedini način kako se s obrascima ima smisla nositi. Čim više puta upadnemo u istu situaciju i osjetimo istu mentalno emocionalnu reakciju te protiv nje prestanemo stvarati otpor, tj. pustimo i misli i emocije da budu upravo takve kakve jesu, tim će djelovanje obrasca u nama više oslabjeti te će se nakon nekog vremena i potpuno izgubiti. Situacije koje su nam prije zadavale stres i uzrokovale negativne emocije više na nas nemaju nikakav utjecaj. Postajemo slobodni od negativnih emocija, a mentalno mirni, staloženi te optimalno reagiramo u svakoj situaciji. Prestajemo stvari shvaćati osobno i vezati se za tuđa ili svoja mišljenja te na situacije koje treba riješiti počinjemo gledati s čisto praktične perspektive – kako u praksi najbolje riješiti problem s najboljim ishodom za sve. Prestajemo se vezati za prošlost i brinuti o budućnosti. Sve više živimo u sadašnjem trenutku i sve lakše nam dolaze odgovori na to što i kako sada učiniti ono što je potrebno.
Međutim, kako pustiti da se osjećamo nelagodno, da budemo u strahu, brizi, nesigurnosti… Često to nije lagano. Pustiti možemo na više razina, makar pustili i na najsuptilnijoj razini, to već olakšava naš unutarnji osjećaj. Npr. ako ne možemo pustiti i biti mirni s tim da trenutno osjećamo tugu, strah, besmisao, ljutnju… možemo pustiti i biti u miru s tim da trenutno ne možemo pustiti i da će doći neki drugi trenutak u kojemu ćemo to moći. Čim smo u životu više nezadovoljni i više u patnji, znači da se vežemo za više svojih misli. Broj misli za koje smo se vezali, a koji se vrti i ponavlja u našoj svijesti i podsvijesti može biti prilično velik. I svaka od njih uzrokuje nam mentalni, emocionalni i tjelesni grč, neka u manjoj, a neka u većoj mjeri. Čim više misli otpustimo, lakše nam je otpustiti ostale, možemo početi s onim sasvim suptilnima pa će na red već doći i one koje nam stvaraju veće probleme. Čim više puta prihvatimo, tj. kažemo „pa i to je ok“, čim smo više u miru s bilo kojim okolnostima ili našim osobinama, lakše nam je proširiti taj mir na one ostale stvari koje nas još uvijek muče. U jednom trenu shvatimo da nema razlike između ove ili one stvari koja nas muči i da to nije ništa vanjsko, shvatimo da su sve naše muke ista stvar prerušena u različite oblike – sve su to samo naše misli.
Kad se obrasci počnu rastvarati, uviđamo da sve ono što smo o sebi negativno mislili, sve „negativne“ osobine koje smo si pridavali nisu bile ništa drugo nego mentalno emocionalni obrasci sastavljeni od naših misli, tj. vjerovanja. Mi možemo vjerovati da smo nesigurni, razdražljivi, lijeni, nesposobni, tjeskobni, nesretni… ali ne možemo biti nesigurni, razdražljivi, lijeni, nesposobni, tjeskobni, nesretni… To su sve samo ograničavajuće misli, tj. ograničavajuća vjerovanja, a ne naše stvarne osobine. Iluzija da smo zbilja takvi i da postoje negativne osobine i mane koje su dio samog našeg bića proizlazi iz toga što se naša vjerovanja iz dana u dan potvrđuju kroz životne situacije i naše reakcije na njih. Svaki put kad reagiramo na određen način, a pritom smo nesvjesni toga što se zapravo dogodilo (reagirao je naš obrazac, a ne mi), ova vjerovanja se potvrđuju i učvršćuju. Međutim, ako otpustimo vjerovanje koje može biti sastavljeno samo od jedne jedine tvrdnje, tj. misli (npr. nisam dovoljno dobar u svojem poslu ili nisam dovoljno dobar muž/žena/roditelj) koja se grana i utječe na sve više i više životnih situacija i područja, ako otpustimo to vjerovanje, tj. prestanemo vjerovati u tu misao, one naše osobine ili mane koje su bile temeljene na dotičnom vjerovanju same od sebe otpadaju. Tada uviđamo da to vjerovanje kao i općenito sva ostala vjerovanja nema stvarni temelj. Jedino gorivo koje određena misao (obrazac) o nama samima ima i koje joj omogućuje opstanak jest naše vlastito vjerovanje da je ona istina. Čim uvidimo da ona nije istinita nego da je to samo još jedna misao u koju smo povjerovali, ona (pa tako i čitav obrazac) gubi veliki dio svoje moći nad nama, a s vremenom se i potpuno prestane pojavljivati.
Mnogi ljudi unutarnje prepuštanje o kojem ovdje govorimo shvaćaju kao pasivnost. Međutim, radi se o nečem sasvim suprotnom. Bitno je razlikovati unutarnje prepuštanje od vanjskog prepuštanja koje je došlo iz osobnog uma (najčešće vođeno ograničavajućim mislima tipa „ja to ne mogu“ ili „nisam dovoljno sposoban“ koje kao posljedicu imaju situacije u kojima nas netko tlači ili iskorištava). Unutarnje prepuštanje nas oslobađa od našeg osobnog uma i ega, ono djeluje tako da prestajemo vjerovati mislima stvorenim iz straha, brige i nesigurnosti, prestajemo imati potrebu za kontrolom i prepuštamo da nas vodi naša dublja inteligencija koja uvijek puno bolje od našeg osobnog uma zna što je za nas najbolje. Kad smo prepušteni svakom trenutku, kakav god on bio, vraća nam se naša prirodna bistrina razmišljanja i djelovanja te točno znamo što hoćemo i kako najbolje djelovati u određenom trenutku. Sigurno ste i sami primijetili da stvari puno bolje rješavate kad vam je um miran i prazan od misli, za razliku od situacija u kojima djelujete iz emocije i uma punog misli koje dolaze i izmjenjuju se velikom brzinom.
Prepuštanje, predavanje tj. prihvaćanje nije moguće ako se pokušava s ciljem da se ono što vas muči riješi. Tu postoji jedan paradoks: dok god stvarate otpor prema onome što vas muči ili nešto želite iz potrebe, ne možete to riješiti/dobiti. Kad vam postane svejedno da li vas muči ili ne, tj. da li nešto imate ili nemate, onda se rješenje ili put do nečega otvara sam od sebe. Općenito, prepustiti se ne možete pokušavati, možete samo jednostavno pustiti. A i ako ne možete, možete pustiti misao da bi trebali pustiti. Beatlesi su cijelu mudrost koja nam je u životu potrebna saželi u jedan stih:
„Let it be.“
Ali kako, kako, kako pustiti, sigurno se pitate. Unutarnji problemi stvoreni su na razini osobnog egoističnog uma. S te razine oni se ne mogu riješiti. A pitanje „kako“ dolazi iz istog tog osobnog uma, iz istog izvora iz kojeg je problem i nastao. Dakle, dok god tražimo način, izlaz i promjenu, dok se god pitamo kako, nećemo dobiti odgovor. Rastvaranje problema dešava se samo od sebe kad izađemo iz potrebe, ne postoji način kako se to radi. Zato savjeti koji nam govore kako rješavamo ovo ili ono u principu ne funkcioniraju i ne pomažu. Odustajanje od potrage, od potrebe za promjenom i prepuštanje dolaze s jednog drugog mjesta, a ne iz osobnog uma.
Razumijevanje „Tri principa“ u nama otvara prostor iz kojeg nam postaje vrlo lagano prepustiti se svemu, onome izvan i onome unutar nas, imamo mogućnost dopustiti svijetu i samima sebi da bude tj. da budemo kakvi god bili, bez osude, zamjeranja i otpora. Prepuštanje je nužno i dovoljno da se u nama desi unutarnja promjena i da se svi mentalno emocionalni obrasci počnu sami od sebe rastvarati.
