
Kod susreta s bolešću ili nečime što se čini kao problem bilo koje vrste, ono najvažnije je tu
bolest ili taj problem predati. Što to znači? Predati znači upravo to, predati bavljenje time
i rješavanje istog Bogu, nečemu dubljem, nije bitno čemu. Bitno je da znamo da
to nešto ima moć da stvar riješi. A da mi jednostavno nemamo. Često do te
spoznaje dolazimo kroz dugogodišnje pokušavanje rješavanja problema ili
bolesti. Kroz pokušavanje najrazličitijih pristupa i metoda, analiziranja toga
što pomaže, a što ne. Isto tako, često dolazimo do toga da što god napravimo
ili probamo, riješiti problem ne uspijevamo i uviđamo da stvar na taj način ne
ide, da što god pokušali, sami pokušaj i razmišljanje o problemu, tj. davanje
pažnje je kao plivanje protiv struje. Predavanje je nešto u samom korijenu
različito. Odustajanje od osobnog rješavanja situacije. Puštanje i povjerenje
da će je riješiti Bog. I znanje da je on može riješiti bilo kada, da ne postoji
prepreka koja to može onemogućiti. Kad je predamo, o stvari više ne
razmišljamo, ne dajemo joj gorivo za opstanak.
Kad nešto predamo, unutarnji osjećaj postaje mir, znamo da je to što se nas tiče riješeno. Ta stvar više ne postoji na našoj to do listi. Ponekad će nam dolaziti ideje kako da u praksi stvar sprovedemo u djelo i izvršavat ćemo te ideje kako dolaze, zato što je to unutarnji impuls koji nam trenutno govori što da radimo, ali bez ikakve vezanosti, bez ikakvog razmišljanja o ishodu. Ishod nije na nama.