Što s onim stalnim pozadinskim osjećajem da stvari još nisu na svom mjestu i da moraju doći na svoje da bi vi bili u miru, a to se nikako de dešava?

Primijetite, postoji li u vama glas koji uvijek hoće da nešto bude nekako. Uvijek hoće da nešto bude po njegovom. Taj glas će se često toliko dobro kamuflirati da vi nećete ni primijetiti da je to glas u vama nego će se činiti da bi stvari same po sebi “trebale” biti ili da je poželjno da budu onakve kakve ste vi zamislili da trebaju biti. Npr., želite veću plaću ili općenito više novaca u svom životu, želite romantičnu vezu, želite da ste sami sa sobom bolje… Što god predmet želje bio, glas u vama, a to je glas osobnog uma, definirat će situaciju tako da kaže: “Kad to bude tako onda će sve biti ok, na svom mjestu, onda ću ja biti miran i zadovoljan.” I na podsvjesnoj razini um cijelo vrijeme povlači u smjeru svojih ideja, misli da je to nešto što on mora riješiti i ne uzima u obzir ni jednu drugu opciju: “Ja to moram postići, dostići, ostvariti, napraviti i onda će sve biti ok, a dok se to ne desi, nikako ne može sve biti ok.”

Međutim, često nakon puno truda i pokušavanja osobnog uma na razne načine, koji god kontekst bio, dolazimo do točke u kojoj vidimo da “mi”, tj. ono s čim smo se identificirali – osobni um, ego, koji ima svoje vlastite želje – to jednostavno ne može “napraviti”. I ono što se u tom trenu dešava je predavanje, odustajanje od držanja za ideju da mi to moramo napraviti ili da se to uopće mora napraviti, promijeniti, postići. Jednostavno, cijela konstrukcija ega se ruši kao kula od karata, a s njom i priča – fikcija u našem umu koja je uzimala zdravo za gotovo ideju da nešto mora biti nekako i da mi to moramo postići.

U tom trenu dešava se predavanje situacije, ego se predao. Kome se predao? Intuitivno kad se taj trenutak istinski desi, možemo osjetiti da se predao nečem većem. Možemo to nazvati dublja inteligencija, Bog ili kako god hoćemo, to su samo riječi. Ono pravo je osjećaj koji prati istinsko predavanje, osjećaj da postoji veća sila u pozadini života koja vodi stvari i koja kad mi predamo nastojanje ega, neusporedivo temeljitije i efektnije “odradi” stvari za nas.

Ovaj osjećaj često rezonira s rečenicom “Neka bude kako treba biti, ja sam u miru sa svakom opcijom.”

Osjetite u ovom trenutku što to znači predati svoj život. Barem na trenutak odreknite se svih preferencija, svih držanja za bilo koju ideju o tome kakvo bi što trebalo biti i predajte svoj život Bogu u ruke. Kao da predajete nekome u koga imate potpuno povjerenje i skidate teret sa svojih ramena. Pa kamo god vas to odvelo. Više nije bitno. I nema pozadinske kalkulacije o tome što će vam predavanje donijeti i što možete dobiti. Jer ako je ona prisutna, to nije predavanje, to je još samo jedan pokušaj ega da postigne nešto što bi on htio.

Osjetite koliko ste lakši kad predate ideju da vi morate nešto i da nešto mora biti nekako. A činilo se da ćete biti lakši tek kad to bude tako kako ste vi zamislili. Upravo ta lakoća je ono što zaista tražite, a ne okolnost, situacija. I čim ste vi lakši, manje ste zapetljani u priče uma, manje rezonirate s idejama i osjećajima borbe, stremljenja, napetosti, moranja, otpora… Jednostavno jeste. Pomireni s tim što jest, što god to bilo. I upravo to stanje u vama možete osjetiti kao opuštenost, zadovoljstvo, radost, bezbrižnost, lakoću… a s tim dolazi i otvaranje za nove ideje, nove mogućnosti, ta razina u vama na kraju krajeva više rezonira s onim što je u teoriji ego želio i samim time, okolnosti se sve više usklađuju s ovom dubljom razinom. Ono što ste nekad silno željeli i mislili da bez toga niste ok, ako je to bila autentična želja, dolazi sve više spontano, samo, kroz vas i kroz svijet oko vas.