Sve, ali baš sve je samo tvoja vlastita priča

Razumijevanje, uvid u ovu činjenicu je vrlo vrlo moćan. Vanjski svijet je za nas sam po sebi, prije nego što naši vlastiti perceptivni programi stvore interpretaciju, prvenstveno skup neopisanih i nedefiniranih boja, oblika i zvukova, a zatim i mirisa, okusa, tjelesnih senzacija itd. (nalik na Rorchachove mrlje). Taj primarni bazični dio našeg doživljaja stvarnosti, tj. ono što bi bilo najbliže samoj vanjskoj stvarnosti (iako je već i to kreirano kroz misao) sam po sebi ne sadrži priču, interpretaciju, konotaciju. To je percepcija male bebe koja ničemu ne pridaje nikakvo značenje, samo doživljava, ništa ne etiketira, ništa ne zna, ništa ne razumije, ne stvara priču koja joj nije ni potrebna. Samo jest. I to je dovoljno. Svijet se pobrine za sve što joj je potrebno.

Sve što kroz odrastanje kreiramo kao ideju stvarnosti jest naša vlastita priča, naša interpretacija koja se u svakom trenutku stvara u našem umu bez da smo svjesni da se to dešava. 

Dakle, što je zapravo stvarnost, a što kreacija naših ideja? Često konfuziju donosi ideja da je dio doživljaja stvarnost, a dio ono što smo sami nadodali kroz vlastitu misao. I kad osobni um povjeruje u tu ideju, ima tendenciju da stvara još više i više misli, ne bi li dokučio, izveo na čistac, što je tu stvarnost, istina, a što vlastita izmišljotina. Upravo tu u igru dolazi i iz konfuzije nas izvodi uvid u to da je sve, svaka priča, svaka interpretacija bilo čega, samo “brbljanje” našeg vlastitog uma u ovom trenutku. Nemojte se uhvatiti za riječ brbljanje, naravno da nam je stvaranje priče potrebno da u praktičnom smislu funkcioniramo u ovom svijetu, međutim, ono na što ciljam tom riječju je stanje u kojem se nalazi većina ljudi, a koje stvara nepotrebnu preopterećenost mislima, idejama, interpretacijama te samim time jednu potpuno osobnu verziju stvarnosti zbog koje postoji sve dublji jaz ili odmak od viđenja same stvarnosti. To brbljanje je za većinu ljudi većinu vremena potpuno “slijepljeno” s onim primarnim mislima koje kreiraju doživljaj samog fizičkog svijeta (a koji donose jednu konzistentnu sliku nepromjenjive i “stvarne” vanjske stvarnosti) te samom brbljanju zbog toga dajemo oznaku “objektivna vanjska stvarnost”, vjerujemo u stvarnost priče.

Ovaj trik uma nije banalan, nepotreban i glup, nije slučajna pogreška Svemira. On ima svoju ulogu u široj slici stvari, u božanskoj igri života te njezinoj svrsi, on je savršeno na svom mjestu.

Međutim, u trenutku kad ga prozremo, nevjerojatno je koliko je bio jednostavan, a istovremeno uvjerljiv. Nevjerojatno je koliko nam je istina pred očima, a ne vidimo je. Stvar je naprosto nevjerojatno jednostavna. Međutim, ove riječi nisu sama istina, nju je potrebno vidjeti iznutra, za svakog ponaosob. Kad je na taj način vidimo stvar postaje jasna i uviđamo jednostavnost. 

Priroda stvarnosti i ljudskog doživljaja je na neki način kao da se između pojedinačnih ljudskih iskustava nalazi jedna nedefinirana masa same stvarnosti. Ona je po svojoj prirodi nešto potpuno drugačije od našeg iskustva i za nas je potpuna nepoznanica, ne možemo je percipirati. A svatko za sebe stvara svoje pojedinačno iskustvo sastavljeno od misli koje u istom trenutku i percipira. Činjenica da mnoga iskustva vezana za određene situacije ili pak dublje, sam način shvaćanja svijeta, stvaramo na sličan način, učvršćuje iluziju da je ono što doživljavamo sama vanjska stvarnost koja je zajednička za sve i koju svi dijelimo.

Dok zapravo postoji onoliko osobnih svjetova koliko ima ljudi. I još mnogo više…