Sve ono što svi tražimo i što želimo osjećati, svi ti osjećaji, u svojoj dubini i beskrajnosti, neusporedivo veći od onog što mislimo da želimo, već su sada, uvijek su bili i uvijek će biti u nama. Misli o njima ni približno ih ne mogu dočarati. Misli su samo karta, a ne zemlja koju karta prikazuje. Sve te osjećaje uvijek možemo osjetiti isključivo iznutra. Kao realizaciju onog što jesmo. I to je tu stalno, uvijek jesmo.
Problem u smislu unutarnje praznine ili osjećanja onog što ne želimo osjećati nastaje kad povjerujemo da će ono što želimo doći izvana, iz vanjskog svijeta. A tako mehanizam jednostavno ne funkcionira. I čim više vjerujemo toj misli čim više ispunjenje tražimo vani, tim smo više vezani za ishode vanjskih događaja, situacije, okolnosti, tim nam je više bitno što je i kako je i tim smo više u grču koji sprečava da se Život kroz nas slobodno manifestira. I makar se tisuću puta razočarali jer, suprotno očekivanjima, ispunjenje nismo našli u vanjskom svijetu, još uvijek vjerujemo istoj, lažnoj misli. To vjerovanje može biti čvrsto ugrađeno u našoj podsvijesti pa često ni ne primjećujemo da je tu. Te mislimo da sve to mi znamo, da znamo da je uzaludno tražiti vani. Međutim, svjedno se ponovo i ponovo iz dana u dan ulovimo u tome da ipak tražimo vani, da nam je ipak bitno, da ipak pokušavamo kontrolirati. Znači da je vjerovanje cijelo vrijeme još tu. I da iz pozadine po tiho, ali sigurno hrani našu iluziju.
A sve to što želimo je već tu. Vjerovanje da ćemo nešto dobiti iz vanjskog svijeta je sve što nas dijeli od uvida u to da je to sve tu već sad. To je u nama. I kad se prestanemo držati za dotično vjerovanje, tj. kad jednostavno prestanemo vjerovati toj misli, tome da život funkcionira na taj način, ono najbolje u nama dobije mogućnost da dođe na površinu. I postajemo sami po sebi ispunjeni, sigurni, jaki, mirni… bez obzira što se zbiva. Sve što je potrebno je odustati od svijeta, prestati očekivati da ćemo od njega išta dobiti.