Sve što nas muči je na odlasku

Sve što nas bilo kad muči su naše misli. I to, naše misli otpora prema nečem što jest, negacija, vjerovanje da nešto ne valja. I svi ih imamo u izobilju. Nekih smo svjesni, a neke leže u podsvijesti i djeluju iz pozadine, stvaraju neko nedefinirano nezadovoljstvo ili osjećaj ispraznosti, a samo ponekad pokažu zube. To se desi svako toliko, kad nam dođe žuta minuta.

Problem nastaje kad od one prve relativno bezazlene negativne misli počnemo u našem nerazumijevanju toga što se zapravo zbiva stvarati problem. To što na površinu dolaze neke unutarnje borbe, muke, patnje, gledajući širu sliku nije nešto samo po sebi loše već nešto što nam donosi oslobađanje iz okova podsvijesti. Naime, zamislite si podsvijest kao jednu staklenu teglu. Na dnu nalaze se slojevi mulja. To su naša vjerovanja, ono što stvara nedefiniranu smetnju u pozadini. Mulj se neće maknuti s mjesta dok se tegla ne protrese, kad se protrese počne se dizati prema površini, dolazi u našu svijest i manifestira trenutni aktivni problem. Podsvjesni obrazac pokazuje svoje zube. Ne razumijevajući kako stvar funkcionira, mi problem pokušavamo riješiti, potisnuti, od njega pobjeći ili na bilo koji drugi način izaći iz patnje, međutim, takvim nastojanjem vjerovanja koja stvaraju emocije – muke, možemo samo potisnuti natrag u podsvijest, a ne možemo ih se trajno osloboditi.

U takvom trenutku imamo dva izbora – borbu s problemom, tj. potiskivanje i s druge strane prepuštanje onome što nas muči i jednostavno čekanje da prođe. Do konkretnog trajnog oslobađanja dolazi samo kroz prepuštanje. Kad se mulj s dna tegle digne, on je na putu izlaska. U jednom trenu mora proći kroz usko grlo na vrhu i to je trenutak naše najveće muke. Međutim, ako ga pustimo, ako ne radimo otpor, taj mulj izlazi i raspršuje se u zraku.

Jedan problem (obrazac) u pravilu se neće raspršiti odjednom, ali kad se sljedeći put vrati, doći će smanjenog intenziteta, kraće će trajati i lakše ćemo ga propustiti. On se vraća u valovima koji izgledaju od prilike ovako, kao loptica koja odskače od poda:

…svaki je manji od onog prethodnog. Nakon nekoliko takvih ciklusa, on je otpušten, više se ne vraća, a mi u tom aspektu živimo s više slobode, nestaje onaj pozadinski šum nezadovoljstva i ograničenosti. Kad znate da stvar ovako funkcionira, to vam omogućava dubinski pozadinski mir i u trenucima kad se sve čini negativno. Ponekad čak i priželjkujete muku jer znate da poslije nje dolazi oslobađanje.