Svijet ti nije kriv

Svi mi veliku većinu svog vremena u svom umu stvaramo priču o tome što je to što se zbiva, kakav je naš život, tko smo mi, kakvi smo, što je za nas moguće itd. i redovito pri tome svoje trenutno iskustvo svake od navedenih stvari stvaramo kroz vjerovanje u nebrojene ograničavajuće misli. Mislima u svom umu uvijek stvaramo manju, ograničeniju verziju sebe od onog što zaista jesmo.

I sve to bez da primjećujemo da to radimo.

Umjesto toga čini nam se da nas svijet ograničava sam po sebi, da mnoge stvari za nas nisu dostupne ili nisu moguće ili da smo mi sami po sebi ograničeni svojom osobnošću takvom kakva jest i da je to nešto od nas neodjeljivo. Čini nam se i vrlo realistično izgleda, da su ove pretpostavke činjenice.

Međutim, ispod slojeva ograničavajućih misli u koje se uvjeravamo, leži daleko veći potencijal, nešto posve drugačije prirode od onoga što kroz misli zamišljamo da jesmo. Sama životna sila, ono što zaista jesmo.

Kad ne vjerujemo u ograničavajuće misli kojima stvaramo sliku sebe kao nečeg nesavršenog, uviđamo da ispod slojeva zablude u koju se uvjeravamo, već jesmo savršeni, naša mudrost je tad otkrivena. Ta mudrost u svakom trenutku savršeno dobro zna, omogućava nam da budemo savršeno prilagođeni svakom trenutku i svakoj situaciji.

Unutarnji klik koji nam omogući da ovo vidimo desi se upravo kad prepoznamo da uporni programi naših misli koji nas mogu pratiti godinama ili čitav život, nisu ono što mi jesmo ili što naš život jest, već da je to nešto potpuno drugačije – naš kreirani trenutni doživljaj – samo misli, nešto što kao oblaci na nebu može zasjeniti sunce, ali je po svojoj prirodi nešto potpuno drugačije od samog sunca. Međutim, u svom umu lako zamijenimo oblake za sunce, laž za istinu.

Kad se to desi, kad zamijenimo oblake za sunce, kroz osobne misli stvaramo svoje trenutno iskustvo i pritom zaboravljamo da to radimo te nam se zato čini da naše ograničavajuće negativne misli postoje kao stvarnost koja se dešava – negdje – oko nas i nama, da je negativnost koju doživljavamo nešto što osjećamo izvana prema unutra – nešto što je samo po sebi tako, a mi to što već jest samo osjećamo.

I tada, zapravo kao i uvijek, naše misli se preslikavaju u naše okolnosti, čim više, svjesno ili podsvjesno, stvaramo negativnu sliku sebe i svijeta, tim će više događaji koji se dešavaju i situacije u kojima se nađemo sadržavati prepreke i disharmoniju – potvrđivati naša vjerovanja.

Npr. ako nam se čini da u bilo kojem smislu nismo dovoljno dobri ili da je za nas nešto nemoguće, sretat ćemo ljude koji će imati isto mišljenje o nama, vrata pred nama će se zatvarati, svijet će se činiti kao neprijateljsko mjesto, nešto što želimo napraviti neće nam polaziti za rukom, činit će se kao da je to što nismo dovoljno dobri činjenica, neovisna o našim mislima i ponekad će se činiti da se cijeli svijet urotio protiv nas. U bilo kojem životnom aspektu – međuljudskim ili romantičnim odnosima, poslovima i financijama, unutarnjoj inspiraciji i zadovoljstvu, okolini u kojoj se nalazimo… I sve to činit će se vrlo vrlo stvarno na isti način kao što na primjer šizofreničaru može izgledati potpuno stvarno da je svaka osoba koju vidi upletena u veliku zavjeru protiv njega. Nema razlike, mehanizam je isti.

Međutim, čim se naše misli promijene, svijet opet “postaje” lijepo mjesto, ljudi opet postaju raspoloženi prijateljski, stvari se poslaguju i idu nam od ruke, kao da se mijenjaju boje našeg svijeta. Svijet je sam po sebi neutralan, međutim, u našem osobnom iskustvu on savršeno reagira na misli u koje se uvjeravamo tako da reflektira, tj. podrži našu trenutnu osobnu priču. Svijet je jedna kontinuirana cjelina, čiji dijelovi su jedan od drugog neodjeljivi. Zamislite paukovu mrežu. Ako je dotaknete na bilo kojem dijelu, utjecaj pomaka će se osjetiti u bilo kojem drugom dijelu. Ako povučemo na jednu stanu, cijela mreža će krenuti u tom smjeru. Tako svijet reagira na naše misli.  

I zato, nije potrebno usmjeravati svoju pažnju na svijet, ono što se dešava i pokušaj mijenjanja istoga jer na taj način ulazimo u slijepu ulicu. Nije potrebno čak ni pokušavati promijeniti vlastite misli. Potrebno je samo istinski pogledati što se događa u nama, uvidjeti više istine, uvidjeti da sve što nas ikad muči ne postoji izvan naših misli, nije stvarno već samo misao u trenutku. 

Za razliku od forme, priče, onoga što doživaljvamo kao zbivanje, promjenu, tj. sadržaja naših misli, onaj potencijal, ono savršenstvo koje osjećamo kad prestanemo vjerovati ograničavajućim mislima jest nešto što je stvarno, nešto beskonačno, vječno, nepromjenjivo. Samo Bivanje.