Nakon godinu dana vrlo stresnog razdoblja, pala sam u depresiju. Završila sam na bolničkom liječenju na psihijatriji. Razgovori sa psihijatrima, psiholozima, socijalnim radnicama… radne terapije, muzičke terapije…i nakon svega šalju me doma, u gorem stanju nego sam došla, s hrpom antidepresiva, antipsihotika i sedativa. Uz obavezan savjet svakog od gore navedenih: Morate nešto mijenjati!…
…Ne znam kako bih vam riječima pokušala opisati taj osjećaj ili stanje… osjećaj kao neka lakoća, jasnoća, bistrina, mir, razumijevanje, ljubav… kao nešto što oduvijek znaš, a ipak ne znaš dok zaista ne osjetiš…
…Otkrio sam nešto novo! Sve što se događa oko mene je slika u mojoj glavi, to su samo misli. Kad makneš misli ostaje ti samo svjesnost…
Godinama sam se borila protiv same sebe, bolovala od straha koji bi se mogao dogoditi.. nakon mamine smrti potpuno sam izgubila kontrolu, jedan dan bolji dok je nakon njega slijedio pakao. Izgubljena sama u sebi, u strahu od straha. Doktori su mi dali čarobne tablete od kojih je strah bio još intenzivniji i gori. Ležala sam nepomično, bez volje, u suzama…
Ako patite od depresije ili anksioznosti vjerujem da vam se često čini da ste ušli u tunel bez svjetla na kraju. Često ne vidite izlaz is svoje situacije i što god pokušavate da bi je promijenili, samo se zakopavate još dublje, izlaz je još manje na vidiku. Ova stanja često prate i fizičke reakcije u tijelu – stezanje u prsima, trbuhu, glavobolje, nesanica, napetost, mučnina… te razni oblici narušenog zdravlja.
