…Osjećala sam se kao netko tko je nosio vreću cementa na leđima, i odjednom te vreće više nema… nema misli, borbe, knjiga, seminara, koji bi davali uputstvo za upotrebu, gdje sa vrećom, koji trenutak je najbolji za odbacit je, koje mjesto itd… vreće jednostvano VIŠE NEMA. Nema više normabela, suza i kukanja prijateljima…
U momentu kada sam izgubljena u logistici života, materijalnom svijetu, obavezama i novcu, velikoj firmi i zarađivanju istih, odgovornosti i svoji tituli, brizi, strahovima, osjećajima nedostatnosti u svakom pogledu, stigao je Darko. Stigao kao poslan odgovor na pitanje zar je to to?…
…Ne znam kako bih vam riječima pokušala opisati taj osjećaj ili stanje… osjećaj kao neka lakoća, jasnoća, bistrina, mir, razumijevanje, ljubav… kao nešto što oduvijek znaš, a ipak ne znaš dok zaista ne osjetiš…
Uopće ne znam od kuda bih krenula, još uvijek pod dojmom i sa neopisivim osjećajem ljubavi i mira u sebi…
Divno…. predivno… Provodimo živote u uvjerenju da nam trebaju hoteli, zvjezdice, komfor i svakakva čudesa. I tako jednog dana nađeš se u kampu na Velebitu. S petnaestak nepoznatih ljudi. Odlučih napustiti stereotipe, odlučih napraviti nešto drugačije. Odvažih se.
Jer za mene je odlazak u Baške Oštarije bio upravo to….