Nakon godinu dana vrlo stresnog razdoblja, pala sam u depresiju. Završila sam na bolničkom liječenju na psihijatriji. Razgovori sa psihijatrima, psiholozima, socijalnim radnicama… radne terapije, muzičke terapije…i nakon svega šalju me doma, u gorem stanju nego sam došla, s hrpom antidepresiva, antipsihotika i sedativa. Uz obavezan savjet svakog od gore navedenih: Morate nešto mijenjati!…
Napadaji panike i vječiti strah,
sve brige svijeta na leđima mojim,
preskakanje srca i kratki dah,
ni sama ne znam čega se bojim…
…Ne znam kako bih vam riječima pokušala opisati taj osjećaj ili stanje… osjećaj kao neka lakoća, jasnoća, bistrina, mir, razumijevanje, ljubav… kao nešto što oduvijek znaš, a ipak ne znaš dok zaista ne osjetiš…
Ja sam jedna od onih koji nikad nemaju vremena. Ali ubrzo počela sam imati vremena i za obavljanje obaveza koje imam, a čak i vremena za sebe. To je fantastično…
…Otkrio sam nešto novo! Sve što se događa oko mene je slika u mojoj glavi, to su samo misli. Kad makneš misli ostaje ti samo svjesnost…
