…Osjećala sam se kao netko tko je nosio vreću cementa na leđima, i odjednom te vreće više nema… nema misli, borbe, knjiga, seminara, koji bi davali uputstvo za upotrebu, gdje sa vrećom, koji trenutak je najbolji za odbacit je, koje mjesto itd… vreće jednostvano VIŠE NEMA. Nema više normabela, suza i kukanja prijateljima…
…Počeo se pojavljivati mir i razumijevanje, obrasci su se počeli raspadati a ja sam postala opuštenija i sretnija. Shvatila sam najednom da sve to promatram iz nekog drugog mjesta. Mjesta koje je cijelo vrijeme tu. U meni.
I onda počneš uživati u svemu. I briga te za sve. I sve se slaže samo od sebe…
…Ne znam kako bih vam riječima pokušala opisati taj osjećaj ili stanje… osjećaj kao neka lakoća, jasnoća, bistrina, mir, razumijevanje, ljubav… kao nešto što oduvijek znaš, a ipak ne znaš dok zaista ne osjetiš…
Zapitajte se: “Što zaista želim?”, onda se zapitajte: “Što će mi to dati?”, a onda se zapitajte to isto pitanje ponovo i ponovo. U jednom trenutku doći ćete do činjenice da ono što zaista želite u životu nije stvar, to nije okolnost…
