Sve što doživljavamo u svijetu forme možemo nazvati iskustvo. Iskustvo naš um kreira kroz medij koji nazivamo misao. Unutar tog iskustva stvaraju se razne poddomene da tako kažemo, razne slike koje stvaraju vrlo suptilne ali uporne pozadinske osjećaje – o drugim ljudima, o svijetu, situacijama, događajima, o nama samima, odnosu između nas i drugih/svijeta oko nas pa i sam doživljaj tijela i bivanja u tijelu je još uvijek kreacija misli, skup informacija koje naš um odašilje u našu svijest. 

Svaki problem koji možemo imati u svom temelju je identifikacija, poistovjećenost s određenim dijelom našeg iskustva. Vjerovanje da je neka misao koju doživljavamo ono što mi jesmo ili da direktno opisuje, odnosi se na ono što mi jesmo. 

Međutim, ono što mi jesmo na taj način ne možemo doživjeti. Ono što jesmo nije misao, mi smo onaj koji sve misli doživljava. Dakle ono što mi jesmo nije u domeni svijeta forme, ne možemo to opisati, ne možemo to pojmiti razumom, ali možemo to osjetiti, spoznati ili barem naslutiti. 

Čim se više poistovjetimo sa slikom o sebi samima, misaonom konstrukcijom u vlastitom umu, osjećat ćemo se više nestabilno, ranjivo, ugroženo, nesigurno jer misaona slika sama po sebi jest nešto što stoji na klimavim nogama, ona je nestabilna, promjenjiva, nestvarna, iluzorna. 

Kad uvidimo da ono što mi jesmo nije naše iskustvo toga tko smo, nije slika, misaona konstrukcija, kakva god ona bila, prestanemo mariti kakva ta konstrukcija jest. Postaje svejedno, pojavni oblik može imati bilo kakve karakteristike, možemo biti mali, jadni, nemoćni, nesposobni, ružni, lijeni, sebični itd itd.. nije više bitno jer što god zamislili, to jednostavno nije ono što mi jesmo.

Kad znamo da sve to nije ono što mi jesmo u nama se otkriva nova razina slobode koja dok smo identificirani sa slikom jednostavno nije moguća. Potpuno druga dimenzija nas za koju u tom trenutku vidimo da je jedina stvarna.

Iako se čini da je tako, ne živimo unutar svog iskustva već je iskustvo nešto što nastaje i biva doživljeno unutar nas. A to “nas”, tj sebe ne možemo doživjeti na način na koji smo stvari naučili doživljavati. Pokušavanje da sebe percipiramo kroz svoje misli je kao da pokušavamo (bez ogledala) kroz svoje oči vidjeti vlastito lice.