Zamislite razmaženo dijete. Ono je naviklo da mu se ugađa, da se ono što poželi i ostvari, da bude po njegovom. I kad na primjer iz roditeljskog okruženja dođe u vrtić gdje stvari tako ne funkcioniraju, za njega nastaju problemi. Odjednom ne može dobiti sve što hoće i ta neispunjena želja izaziva frustraciju, patnju. Dok djeca oko njega jednostavno prihvaćaju ono što se zbiva, ono što dobivaju ili ne dobivaju, naš junak sam sebi stvara patnju kroz otpor prema onome što jest. Iako nam se kad odrastemo čini da je ono oko čega si stvaramo patnju – naše želje i uvjerenja da bi nešto trebalo biti nekako, puno bitnije od dječje igračke, to nam se samo čini. Zapravo zadržavamo način funkcioniranja razmaženog djeteta. Osobni um bi stalno nešto htio, misli da je jako pametan, da on zna kako bi stvari trebale izgledati i što bi se trebalo događati.
Povezani članci
- Sva patnja u svojoj srži je samo vjerovanje u misao: „Nešto bi trebalo biti drugačije nego što jest.“ Pod patnjom podrazumijevam sve što nas u životu muči ili smeta: svako nezadovoljstvo, nelagoda, strah, zamjeranje, ogorčenost, briga, ljutnja… Vjerovanje...
- Uvid koji vodi u slobodu: okolnosti su potpuno neutralne Jedan nevjerojatno oslobađajući uvid koji dolazi s razumijevanjem Tri principa je uvid u to da su okolnosti našeg života potpuno...
- Sve što u bilo kojem trenu doživljavaš je jedna jedina “stvar” Kao pojedinci i kao civilizacija, konstantno, kontinuirano, u umu vrtimo jednu temeljnu krivu pretpostavku o našem iskustvu, o tome što...
- Raj je stvaran, pakao je iluzija Sigurno vidite da neki ljudi, a možda i vi sami, iznutra proživljavaju pakao, toliku patnju, stanje toliko bolno, naoko bezizlazno...
