Uzmite nekoliko minuta da napravite odmak od svog dana, od neprekidnog toka iskustva, stanete i osvrnete se. I dok čitate, pratite primarno unutarnji osjećaj, a ne riječi.
Tema ovaj put nam je novac, tj. materijalno obilje, kroz tu temu se često najlakše približe neki univerzalni zakoni, međutim, možete povući paralelu s bilo kojim drugim životnim aspektom.
Zanima nas naša osobna perspektiva na naše trenutno financijsko stanje. Mnogima ona na svakodnevnoj razini zadaje glavobolje pa je dobra početna točka za razbistrivanje nekih stvari.
Najčešća perspektiva kroz koju promatramo financijsko stanje i gradimo svoju ideju o tome što jest, što nije, što imamo, što nemamo, tj. što je moguće, a što nije moguće je ona kroz koju gledamo u ono što u ovom trenu imamo na raspolaganju, tj. ajmo reći stanje na računu. U tom trenu je fokus na određenoj brojki, na određenom iznosu kojim (fizički) raspolažemo. I taj iznos je uvijek ograničen. Nije bitna brojka, svejedno je, možemo posjedovati milijune, međutim, to je i dalje ograničen iznos. I kad nam je fokus primarno usmjeren u tom smjeru, uvijek kad novac šaljemo, prosljeđujemo, tj. nešto kupujemo ili poklanjamo, čini nam se da nešto gubimo, iznos na računu se smanjuje. I tako smo uvijek u većem ili manjem osjećaju manjka, ograničenosti.
Međutim, postoji drugačija perspektiva, šira, dublja, bliža istini, perspektiva koja je manje fokusirana na fizičke “činjenice” i racionalni um, a više rezonira s onim dijelom nas koji stvari zna direktno, intuitivno, neobjašnjivo. To je dublji osjećaj povezanosti sa životom, s inteligencijom egzistencije. I kroz taj osjećaj, mi znamo da naše obilje nije ograničeno, da ne postoje fizički parametri koji ga ograničavaju. Drugim riječima, fokus nam je usmjeren na potencijalne mogućnosti (koje su umu često nepoznate i nisu na vidiku u smislu koje bi one mogle biti – kroz koji mehanizam će se obilje spustiti u meterijalno), tj. na neograničeno, nemanifestirano bogatstvo u svim aspektima.
To je osjećaj kao da u sebi imamo ocean… nečega.. koji je beskonačan, nema granice, nema kraja. Taj ocean se onoliko koliko mi u sebi otvorimo ventil, spušta u materijalni svijet. On je uvijek tu i ništa ga ne može umanjiti, ugroziti, promijeniti. Ventil se ne otvara na uvriježene načine koje su nas učili u ovom društvu – kroz rad, trud, upornost i slično. Pravo obilje je prvenstveno osjećaj, možemo ga jedino naći u sebi. Kako, to je tema za daljnje tekstove… Kad je taj osjećaj prisutan, nije nam više bitno što se materijaliziralo, a što nije jer u tom trenu jasno vidimo da obilje nije vani, nisu stvari i da ono ne može doći izvana, ni od novca ni od stvari ni od ničeg sličnog.
Upravo tad, kad prebivamo u tom osjećaju i prestajemo biti vezani za potrebu da nam nešto izvana donese obilje, ova frekvencija se počinje materijalizirati u vidu okolnosti – novac i druge ekspresije frekvencije obilja počinju sve bujnije teći kroz naš život.